Audrey Hepburn

Razlog zbog kojeg svaki put ipak nastavim pisati, iako si kazem da necu i ne mogu vise, su ljudi koji mi ostavljaju komentare, i koji me citaju. Makar i jedan komentar bio, meni to puno znaci. Ovom prilikom se zelim svim srcem zahvaliti ljudima koji me citaju. To mi puno znaci. Pokrece me!

Nastavljam dalje...


Kao pomahnitao bizon,lutam iz mjesta u mjesto i trazim ljubav. Od bilo koga, od ljudi, od prijatelja, od ljubavnika. Ali niko nema da mi je pruzi. Onu pravu, istinsku ljubav. Nekako je nestala u ovim nasim vremenima. Nema je. Svi su okrenuti sebi. A ja i dalje trazim. I uporno cinim istu gresku. Nudim svoje srce, svoju ljubav na tacni. Nosim je tek tako, nezasticenu. Sa naivnom nadom da neko to nece iskoristiti.
Nemoj me shvatiti pogresno. Nisam krhka. Godine koje su prosle, su mnogo ucinile. Izgradile su me u stabilnu,cvrstu osobu. Ja znam sta zelim, ko sam, kakva sam, koje su moje negativne i pozitivne strane. I kao covjek koji se uspravio, trazim osobu, partnera koji ce sa mnom stajati, pruziti sa mnom zajedno korake, plesati sa mnom.
Ma naci cu ja tu osobu. Ovo je samo onaj medju prostor nestrpljivog iscekivanja.

I svaki put kad mislimo da smo dosli do vrha,na vrhu nam se ukaze jos jedno uzvisenje za preci...
Nema vrha! To je samo izmisljena rijec da nas ljude motivira da idemo dalje.
Ja jesam mozda uspjela u jednom dijelu svog zivota,ali tamo negdje drugo......
Ponovo sam se zaljubila...ponovo nesretno...nakon preboljene osobe zbog koje je napisan najveci dio ovog bloga,nova osoba...
Ja nisam birala nesrecu...ja nisam birala za kim ce mi srce titrati...ja nikad nemam pravo izbora!
Ali zasto moje srce uvijek izabere nekog ko ce mi stvarati vlazne obraze,prazne poglede,vruc krevet,nervozne ruke,usamljenost...
U njegovim poljubcima sam nasla sebe!
U njegovim ocima sam se upoznala sa sobom!
U njegovom ponasanju sam se uhvatila sa sobom u kostac!
Mi smo kao jedno!
Ali,njegovo srce.......
Rekao je da je na raskrsnici i da ne zna gdje treba skrenuti.
A ja sam na putu,nekom svom,i on mi je prijeko potreban,i ja znam da je jos on jedino sto mi je falilo.
Ali on to ne zna.I on jos nije na mom putu.
Ja nisam strpljiva.Ni na trenutak.Nestrpljivost je moja slabost.
I zbog te cinjenice nemamo nikakve izglede da opstanemo skupa i da hodamo istim putem.
To saznanje me ubija,razara...
Ovo uzvisenje nikada necu uspjeti preci!

Ja sad mogu sa lakocom dici ruke u zrak i poletjeti.Ja mogu dotaci i nebo,i sunce,i mjesec i zvijezde.Ja mogu nositi citav svijet na svojim ledjima bez ikakve muke.
Ja sam sad lijepa.Jer sam sretna.Ispunjena.Moj osmijeh na licu je prirodan i ostat ce ovdje na mom licu vjecno.Ova moja uzbudjenost i sav ovaj ushit koji osjecaju drugi ljudi je prirodan,ja ne moram nista glumiti,i nikakvu masku stavljati na lice.
Jer ja sam sretna!
Danima bih ti mogla pricati kakav je osjecaj biti sretan!
Ja osjecam svaku venu svoju,svu krv koja tece kroz njih,svaki svoj misic.Osjecam se mocno!A u isto vrijeme i tako lagano,leprsavo.Slobodno!
Mogla bih ti i sto puta reci kako sam lijepa i pametna i snazna i samopuzdana i stabilna i zadovoljna i sve naj,naj....jer sam sretna.Iz sveg srca sam sretna!
Sve bih ti mogla reci!
Zato sto sam stvarno,prvi put u zivotu,najiskrenije.....sretna!
Dostigla sam svoj jedini,pravi cilj.Ispunila svoj san.
Dotakla sam vrh zivota!
I lijepo mi je.

A sta da ti kazem kad ne znam ni sama....ne znam ko sam,kakva sam,sta zelim,sta volim.Bas nekakvo gadno stanje.
Kao da sam otvorila frizider,i hocu da uzmem svoj najdrazi puding koji sam toliko dugo iscekivala.Oblizujem usne.Ali onda odustajem od toga i zatvaram frizider.Jos uvijek gladna.I sama kriva zbog toga.Ja sam svoj licni ubojica.Pred ciljem cu stati.
Mogu ti samo reci da ja,kao osoba koja se pred ciljem zaustavlja,mogu tebi pricati samo o proslosti svojoj.Jer ja sam stala,okrenula se,i pocela hodati putem koji sam vec prosla.
I tu sretnem njega.I meni drago.Al' nije mi jasno zasto mi je drago.Pa ja sam se ocistila od njega.I stojim preko puta njega,al njega nema.Nismo vise mi oni isti.Al opet ima ono malo duse.Dodirnem mu ruku,protrnem.Poljubim ga i imam osjecaj da sam umrla od tog poljubca.To ti je moj najljepsi san.
I tako sve rusim iza sebe.I gubim se.Pitas me zasto?
Jer se bojim same sebe.Jer ne vjerujem u sebe.Ne vjerujem da sam u stanju proci kroz taj cilj.Ni sto tvojih utjesnih,prijateljskih rijeci me nece uvjeriti da ja to mogu.Jedino ja sebe mogu uvjeriti.Al valja se uvjeriti.Prije cu se izgubiti nego se uvjeriti.
A sta da ti kazem osim.....ja sam bas glupa,i ovo je moj trenutak slabosti koji me drzi vec poprilicno dugo.Ma nek se sve goni!

Dobro je ovdje,tu,ali opet,nekako,srce je nemirno.Nezadovoljno.
Promijenit cu mjesto,i bit ce opet dobro,ali opet cu osjecati neku misterijoznu prazninu.
Gdje mi je dom? Gdje su moji ljudi?
Gdje je sreca namijenjena za mene? Gdje je ljubav koju moje srce vec tako dugo trazi?
Postoji li negdje prostor u kojem cu se pogledati u ogledalu i biti u potpunosti zadovoljna. Prostor u kojem cu odgovarati ljudima zbog onoga sto sam. Prostor u kojem cu ciniti ono sto zelim i volim. Postoji li negdje prostor u kojem ce me neko zagrliti i nikad pustiti iz tog zagrljaja.
Taj prostor je u meni. Ja sam glavni pokretac i izvor svega. Ovo je samo noc, moj neprijatelj, sto zbori. Ujutro cu ustati, srediti svoje misli i krenuti u potragu za svim sto ispunjava prazan prostor u meni. Al' put je dug. A ja lijena.

Kazi mi,o daleki,o veliki,o prostrani svijete,ko da vodi moje puteve?.....moj oprezni,pazljivi i ogranicen um,ili slobodno,veselo,razigrano i slijepo srce!
Dugo vec trazim odgovor!
Prije sam uvijek pratila svoje srce! Bila sam sretna,da,u pocetku,al' brzo bi dosla bol,i iza mene su ostajale moje suze gorke.
Prvi put,teskom mukom,odlucih slijediti svoj razum.Bas da vidim kakve su ceste njegove.Cim krenuh,pogled mi je ostajao iza,i ne pogledavsi kuda idem,vec me kajanje obuzelo.Tugo,ah tugo,zar moras biti tu.Pa rekose mi da ovo pravi je put.Al' srecna nisam,to sigurno znam.
Hodat cu i dalje,i nestrpljivo cekati srecu,al zivote znaj,uvijek cu misliti da je onaj put srca bio moj.
Mozda je razlika u ta dva puta sto put srca kroji svoju srecu u pocetku,a put uma krije je na kraju...ne znam,nisam sigurna,jer jos nisam dosla do kraja ovog puta....kajanje mi jos uvijek drzi pogled unatrag.
O reci mi svijete sada,ko da vodi moje puteve?

Sta je zivot.....
Odplesat cemo najljepse trenutke s nekim,a znat cemo da su bili najljepsi tek kad se muzika stisa i kad se svjetla ugase...
I necemo nikad nauciti uzivati u tim nasim osmijesima dok tako traju...samo cemo znati kukati nad slikama....
Neko novi,da!...a vec mi je tijesno u mojoj sopstvenoj kozi...zelim iskociti...koja otrcana fraza...ali,da,zelim ocajnicki iskociti iz svoga tijela...suza za suzom,nijedna ispustena...a vec se gusim u moru...
O osjecaju,ime ti je bol! Cini se,samo me ti volis,jer me tako cesto posjecujes...da nisi mozda moj podstanar?
A ja te mrzim iz dubine ovoga mjesta u kojem si nasao svoje utociste....o,boli!!!
Neko novi,da!....nemoguca ljubav...nemoguce sjedinjavanje....ali uspjeli smo preci preko svih prepreka....ali onda tvoj udarac u moja ledja...
Rekao si da su svi oko mene samo iluzija,nesto prolazno...i da si jedini ti,tu pored mene sto sjedis,realan...i da ces jedini ti uvijek biti tu za mene....a kad je dosao trenutak bitan,svi su bili tu,a samo ti ne!
Da se durim?...nekako su me prosle te godine....i ne znam vise sta bih time dobila...
Da tugujem?...vec mi je vise i ime tuga...
Da se radujem,kao da nista nije bilo?...onda ti nikad neces saznati da si mi oteo svu srecu,i same suze namamio...
O boli!...cini se da ces ostati tu u meni jos dugo....raskomoti se!

Jos uvijek mirises kao prije....
Ah,tvoj miris...kad sam ga osjetila dok si mi lagano saptao u uho,svi filmovi u kojima smo ti i ja bili glavni glumci su mi se premotali u glavi....tijelo mi se ukocilo,pogled mi se zaledio,uzdahnula sam duboko...
Sta prirodni covjekov miris cini...nista kao to ne vraca proslost u nasu misao...
Nije to opsesija,nije vise ni ljubav,vec su samo sjecanja koja me katkad ubijaju...
Jer sve ce proci....a ostat ce miris tvoj...to replay dugme....
Ostaju samo sjecanja.

Pogledaj me...moju kozu,moje tijelo otkriveno...posmatraj to kao jedno veliko podrucje koje moras osvojiti.
Dodirni me...da,dodirni me...dodiruj svaki djelic povrsine moga bica...i ophodi se prema mojoj kozi kao da je maslacak ciji dijelovi odleprsaju cim puhnes...njezno prelazeci svojim prstovima,dlanovima,svojim usnama...
Cuvaj me kao da sam ziva-ispala iz svog lezista,ispala iz termometra tvog...zivahna,opasna,ali opet potrebna za sacuvati,zagrliti...samo me cuvaj pazljivo i umrijeti necu...
Nasmij me,i smij se sa mnom...
Najezi me,uzbudi me...i nek te samo cisti i blazeni osjecaji vode...a ne samo genitalije...
Postoji li takav muskarac danas?
Tesko.
Rekla bih da je samo jedan medju milion...

Hodala sam,trazila srecu,dozivala je.Nije dosla.Nije joj jos vrijeme.
Zbunjeno sam hodala.Moja dusa je lebdila iznad mene.Izgubljena u prostoru.Nisam gledala na druga bica,samo mi je bilo bitno da vratim svoj duh.Sebicno sam hodala.Mudrovala unutra,a vani pokazivala odsutnu,nezainteresovanu osobu.
Moj kavez je postao manji.A cilj je bio da ga prosirim,ili da ga pak srusim.U tom kavezu sam trazila nesto,ni sama ne znam sta.
Cula sam kako neki govore da sam samo zapinjala i padala,koracajuci na livadi bez prepreka.Kako ja te padove nisam vidjela? Ali,evo,vidim masnice.
Igrala sam u predstavi u kojoj cijeli svijet ucestvuje od pocetka covjecanstva.Samo ne znam da li su mi oni dali jednu masku ili sam je ja sama uzela.Ne znam ni koju sam ulogu imala.Moram pitati nekoga na pozornici.
Prica se da jos padam na livadi bez prepreka i da jos glumim zajedno sa svima.Ja ne znam.Jer jos uvijek trazim svoj duh.Bas sam sebicna!
I to je sto ste,moji dragi citatelji,propustili od mog posljednjeg javljanja.
Ah da,za njega- ne znam da li sam ga ikad voljela i da li ga jos volim.Sve definicije o ljubavi sam izgubila.Ali on je tu.Negdje izmedju livade,pozornice,mog kaveza i moje duse.Drago mi je.Nek je tu negdje,u blizini.

U teeny filmovima scenarij je napravljen tako,da kad osoba ima problem,npr. izgubi nekoga,odmah ce naici na neku drugu osobu.Bas smijesno! Kad bi tako zivot tekao,da odmah nakon gubitka nekoga nadjemo drugu osobu,gdje bi onda stanovala tuga?
Van tih irealnih okvira,dozivimo razocarenje,zivot se srusi....i dugo,dugo traje dok neko drugi dodje i izgradi nam ponovo sruseni zivot.Predugo traje taj period do ponovnog svjetla...
Neki imaju srece,i zivot im je kao u filmovima.
Ja nisam jedna od tih.Ja cak i kad sam imala srecu,nisam je mogla prepoznati.Tako da ustvari nikad nisam ni bila uistinu,zaista sretna.
Mogu ja sama sebe izvuci do pola.Tek toliko da se ne unistim,da ostanem na zivotu,svjesna sebe.Ali treba preci i onu drugu polovicu.I treba mi neko ko ce mi pruziti ruku i podici me.
Al ja tu osobu vec previse dugo cekam.Trazim.Cekam.I opet,trazim!
Tako da kad jednog dana dodje,necu povjerovati.Necu biti svjesna te ruke koja mi se pruza...necu znati sta da radim...

On je sve sto ti nisi.
On je totalna suprotnost od tebe.
Ima sve sto ti nemas.
Sve sto sam ja uvijek trazila u tebi.
Ali opet mislim samo na tebe.Cak i dok sam s njim.
Eh,sto je ljubav...
Ali dobro je...jer nije mi mucno kad mislim na tebe...
Lijepo mi je...
Ipak,voljet cu ja tebe uvijek,zauvijek!..koga god imala pored sebe...

I znam,doci ce dan....nista mi neces znaciti...bez problema cu moci proci pored tebe,pogledati u tebe,a da mi noge ne klecaju,a da nemam osjecaj da cu se srusiti...dan kada cu moci bez premisljanja da te odbijem,i da budem hladna...dan kada nista prema tebi necu osjecati...kada cu biti ravnodusna...i ti meni samo jos jedna osoba u masi...
Znam,doci ce taj dan...al' ja zbog te spoznaje nisam sretna...vec se bojim tog dana kao da je sudnji...
Bojim ga se vise nego smrti...
Jer ti mi vec toliko dugo znacis tako mnogo...kao da si prirastao negdje u meni...i dio si mene...
Jer toliko dugo vec meni je vrhunac sedmice susret s tobom...taj jedan sekund...i zbog tog jednog bljeska ja zivim...
Zivim sa mislima o tebi...zivim sa snovima o tebi....zivim sa ljubavlju prema tebi...koliko god ta ljubav bila bolna...
Al' pomisao da te jednog dana necu vise voljeti boli vise!
Kad dodje taj dan,nece me boljeti...jer neces mi nista vise znaciti...ali sad boli cinjenica ta da ces ti u meni umrijeti!

I misao mi ova dodje uhvativsi sebe danas kako se trudim oko novog muskarca...trudim se birajuci prave rijeci...razmisljajuci o najboljem mjestu za sastanak s njim...
Ako se vec sad udaljavam od tebe...onda me vec sad pocinje boliti...
Neko ce me drugi voljeti...i ja cu njega...a ti nikad neces saznati koliko sam tebe ja voljela...i kakva sam ja kao osoba zaista,jer mi nikad nisi dopustio da ti pokazem..jer mi nisi dao drugu sansu...

Ljubila sam tudje usne pred tvojim ocima...drugog sam grlila pored tvojih ramena...drugog sam gledala pored tebe...
Ljubila sam drugog,ljubila...
Al' vise nego ista sam htjela samo tebe!!!
Tebe ljubiti!
Tebe gledati!
Tebe grliti!
Prvi put nakon dugo vremena sam osjecala tvoje poglede...i znam da si samo glumio hladnokrvno..
Ipak ostao si stojeci na istom mjestu do kraja...
Dokle vise glumiti...dokle vise nositi ovu masku...dokle se vise na silu smijati...dokle vise ne imati tebe???
Sta ako dovijeka; zauvijek?!

Stali su u moju sliku,u moj ram,u moj vidik...ugurali se u moj pogled...uzalud moje bjezanje...stali su tu da mi zabiju posljednji noz u ledja,u srce,u dusu...u ono malo,ranjeno sto sam imala...
Porazena sam! Jesu li sretni sada?!
Ona i on...

Nisam vjerovala ljudima kad su mi govorili da osmijeh zna da boli.Sada znam isuvise dobro...
Svaki njen dodir njemu,njene ruke na njemu,cupale su iz mene sve zivo...svaki njen pogled upucen njemu,zabadao je novi noz u meni;duboko,duboko zaboden...tamo negdje gdje ni krv vise ne tece...bol je nepodnosljiva...zaboravila sam stajati na nogama...
I sta sam cinila?...smijala sam se....smijala sam se k'o nikad do sada...imala sam najljepsi osmijeh...jednostavno nisam mogla da zatvorim usta....i to je mozda ono sto je najvise boljelo...

Ona i on...sretno se vole...i ugurali su se u moj ram,da ja to vidim...

A ja...nikada necu moci da se otkacim od tog bica...uvijek cu ga cuvati tako cvrsto u svom srcu,tvrdoglavo ne pustajuci...
Samo sada valja zivjeti s tom cinjenicom da cu od sada prolaziti pored njega ne pozdravljajuci se i ne gledajuci u njega...
Zivot nas uvijek dovede do toga....nase najsjajnije zvijezde se ugase...one su jos tu,al ne svijetle vise za nas i nama...njihov sjaj mi vise ne vidimo...
A nekad su sjajile...
A nekad su bile najsjajnije zvijezde...
Nekad...
Trebam proci pored njega...osjecam ga na daljini...ali stisnem oci i pregrizem jezik...i tako cuvam svoj pogled negdje dole ili pak pravo u daljine...i jezik sam zavezala cvrsto...i prolazim pored njega na isti nacin kao i on pored mene...ne pozdravivsi se....ne pogledavsi se...ne kao stranci,vec kao nevidljivi ljudi jedno drugom...
Mi smo bas ugasene zvijezde jedno drugom sada...
I tako kad prodjem...jedva se suzdrzavajuci....jedva nalazeci kontrolu...on pomisli 'pa vidi je,ona je tako napredovala,ona je krenula naprijed,ona me je preboljela'...
A na kraju hodnika,kada skrenem,i njega nema vise na vidiku,ja cu se srusiti na pod...cuvajuci se za njega u srcu...

[i]And when we meet
Which I'm sure we will
All that was there
Will be there still
I'll let it pass
And hold my tongue
And you will think
That I've moved on[/i]

[i]When you try your best but you don't succeed
When you get what you want but not what you need
When you feel so tired but you can't sleep
Stuck in reverse
And the tears come streaming down your face
When you lose something you can't replace
When you love someone but it goes to waste
Could it be worse?
And high up above or down below
When you're too in love to let it go
But if you never try you'll never know
Just what you're worth
Tears stream down your face
When you lose something you cannot replace
Tears stream down your face [/i]

Zborit cu kao da sada gledam u tebe...kao da ovdje stojis,ispred mene...
Osjecam kao da sam te prevarila.Nakon sto smo definitivno zavrsili,nakon sto sam dopustila svojim ocima da te ne vide vise nikako,ovo je prvi put da sam imala nekog drugog.
Nakon tebe,moj prvi novi ljubljeni!
Ti i ja smo zavrsili.Tebe i mene nema vise...nema nas vise ni u onom slomljenom srcu sto ga djeca crtaju.A ja imam osjecaj kao da sam te prevarila.Tebe prevarila?!!
Pa svak bi rekao,ova je poludila.Ja to prva tvrdim.
Al',ti si mi tu ludost ulio.
Mozda je ovaj ljepsi od tebe.I pametniji.I bolji.Ne znam,ja sam izgubila vid otkako tebe volim.
Stvarno ne znam,izgubila sam i vid,i sluh,i pamet.
Slusam to musko bice sinoc kako prica.A kroz njega vidim tebe.
Ljubi me,gleda me slatko,a ja samo na tebe mislim.
Mozda je on bolji,ne znam.Ali ti si meni i dalje najbolji,bez obzira.
I sada sjedim u sobi sama.Nisam mu se javljala.
Nemam ga jos za sebe.U mojim je rukama.Ali nemam ni tebe.To vise nije u mojim rukama.
Zar zbog tebe,kojeg nemam,i kojeg nikad vise necu imati,da izgubim nekoga ko je mozda bolji od tebe?
Ali opet,kako i da budem u necijem zagrljaju,kad samo tebe vidim i samo o tebi razmisljam?...jer time varam i osobu koju ljubim,a i sebe.
Sjedim u sobi.Telefon je u ruci.Ti si mi u mislima.Novi pocetak koji je mozda bolji,ceka.I odluka je u mojim rukama... ...

I medju svim tim stvarima koje se covjeku dese,najgore a i najlakse je sebe izgubiti.
Teskih trenutaka ce uvijek biti...prijatelji ce dolaziti i odlaziti...sa porodicom cemo se svadjati i miriti...sve ljubavi ce nam proci kroz srce i napuci ga na nekom dijelu...do svojih ciljeva cemo dolaziti ili pak gubiti puteve do njih...plakat cemo i smijati se...i sve je to sastavni dio ovog zivota koji nosi dva razlicita pridjeva- bolan i lijep.
I sve tako dodje i prodje...samo jedna stvar moze ostati-gubitak svjesnosti onoga sto smo mi.
A time automatski gubimo i snagu,i zemlju pod nogama,i hrabrost,i srecu,i nadu,i ljubav,i moralnost,i razum.
I to se tako lako moze desiti!

Uzet cu danas hartiju,i tintom se nacrtati.Obiljeziti se! Oznaciti ko sam...sta sam.Ostavit cu vjecni trag sebe.Da se ne zaboravi.Da ja ne zaboravim....sebe,i ono sto sam.Ono sto me cini.Da ne zaboravim da imam i ja sjaj u ocima i da moja usta znaju da se rasire u osmijeh.
Nek se zabiljezi!
Jer ne smijem sebe izgubiti!
Jer sve je proslo...samo je jos ostalo moje traganje za identitetom!

Ja trenutno nista ne pronalazim.Ni novi put.Ja sam legla negdje i tek treba da ustanovim da li da ostanem tu lezati,da se predam,i da samo sklopim oci.Ili da ustanem.Al' otkud mi snage?
Ja nemam nista za sta bih se zakacila...nemam nikoga za koga bih se pridrzala.
A ljudi okolo pricaju kako sam ja posebna djevojka.Kako sam ja jako cudna i tajanstvena.I uvijek samo ta tri pridjeva cujem.Zasto ljudi stvaraju takav utisak o meni? Zasto svaki dan cujem od neke druge poznanice kako je opet,neko novi,rekao to isto? Zasto se ljudima doimam tako tajanstveno? Pa nisam valjda toliki izrod?
To im se samo cini jer sam sama na ovom svijetu.Jer nemam nigdje nikoga,osim sebe.To im se samo cini,jer me tolika tuga opkolila,da ni ne mogu izgledati normalno kao ostali.
Ja sam zalosna i usamljena djevojka.
Da sam posebna,ucinila bih nesto od svog zivota.Da sam cudna,radila bih cudne stvari.Ja nemam tajni,osim te,da me kuci niko ne ceka.
I sad se samo jos borim sama sa sobom.
I ako predjem preko ove prepreke,ako unistim ovu bol,eh onda cu moci jos mnogo sto-sta podnijeti u zivotu.
E onda cu moci zivjeti!
E onda cu biti snazna!

Bojim se ove samoce koja me je obuzela.To je jedino sto mi je jos ostalo.
U jednom trenutku imas toliko ljudi oko sebe,toliko prijatelja;a vec u drugom trenutku,nemas nikoga,osim svoje sjene;samo sto si se okrenuo,nije bilo vise nikoga.
I to su bile rijeci koje sam uputila,kome drugom,vec samoj sebi.
Strah me ove samoce.
Trazim bilo ciju ruku,da se samo zadrzim za nju.Pa da ne budem vise sama.Da me prestane gusiti mrak,tama i prazan prostor.Da prestanem zivjeti u samoci,sama sa svojim alter-egom,koji me razara.
A ni ruku ne mogu naci.
Niti glas neciji utjesni,topao i drag,koji bi mi rekao par rijeci razumijevanja,utjehe,nade.
Ne trazim puno,a ne mogu ni ono malo dobiti.
Gubim se.
Crta obiljezja mene kao zivog bica na ovom svijetu se polako brise.
I zelim si pomoci.Zelim bolje sutra.Ali nemam nacina i sredstava.
Da mi je samo jos bar neki dokaz da ja jos zivim.Da se ovo moze nazvati zivotom.
Ali nema ga.
O,kako me je strah...o kako se bojim...
Samoce!

Moja postelja meni ne da,da na njoj sklopim oci..da utonem u san..
Lezim,prevrcem se,gusim se...zrak oko mene je tako tezak,moram se boriti za njega...a mozda ga i nema...
Mozda ja ne postojim vise,a nisam ni svjesna toga...
Ne mogu da spavam,a ne znam ni kud da idem...nemam gdje...
Sve sam izgubila...i nekad mi je jedini spas bio san...sada ni sanjati ne mogu...
Postaje mi jako vruce,moram izaci iz ove koze...imam osjecaj da ako ostanem u njoj,da cu izgorjeti...
Kao i do sad..noci cu provoditi gledajuci u tamu,a danju ce mi pogled izgubljeno trcati tamo-amo,trazeci sve samo ne ono sto vidi-prazan prostor...prostor u kojem nema nigdje nikoga...

Koga zavaravam? Najvise sebe!
Ali stvarno postoji nesto u svakom covjeku jako osjetljivo,krhko,a zove se dusa.
Postoji.
I dusa se puni svim onim sto poricemo,sto krijemo,sto ne zelimo reci,sto ne zelimo pokazati...i onda dusa pukne...
I sve ono sto smo toliko krili najvise od sebe,izadje...
Nekima u obliku bijesa,nekima jednostavno rijecima,nekima nekontrolisanim smijehom...
A nekima kroz suze-nekima kao sto sam ja.
I onda jos kroz ove prste koje kao kisa samo padaju na tipke vlazne tastature.
Koga zavaravam? Sebe,i to vec dugo.Sebe najvise.A za ostale nije problem.
Vrijeme nista ne znaci na ovom svijetu.Vrijeme je iluzija.Vrijeme ne postoji.
Postojim ja.I on-jos uvijek.I moje srce koje mojoj dusi svaki dan govori koliko ga jos volim.
Postojim ja.I on.I moja ljubav prema njemu.Jos uvijek.
Sto da sebe vise lazem.On je probio sve okove,zidove i ograde koje su bile oko mene,odvezao je sve moje cvrsto zavezano,skinuo je sve moje maske koje sam imala...i on se probio do mog srca.Probio se do mene.I ugledao je mene.Bas onakvu kakva sam.Ono sto sam,a sto i dan danas ne znam sta je to sto me cini.I kao takvu me je pogledao u oci,zagrlio i poljubio.
Nisam imala nikakvog stita.Tim poljubcem ja sam se vezala za njega za sva vremena.
I gdje god me zivot odveo,koga god budem poslije voljela,on ce uvijek biti cinjenica koja je u meni i dio mene.Jer on je jedan od onih stvari koje se usele u covjekovu dusu,postanu dio njega,rastu s njim.Kao neki novi organ.Kao parazit.
Moja dusa se sad ispraznila.

Pogledi nam se spojise,od dodira uzdrhtasmo,slatki osmijehi nagovjestaja neceg lijepog,polaznog,novog se ukazase...
Pocetno simpatisanje...pogledi jedno prema drugom se ne prekidaju...ono crvenilo prirodno,kao da smo djeca u pijesku...
Ali okolnosti nam ne daju ni da pocetak nas dozivimo...
Prepreke..
Prepreke...
Samo prepreke...na putu mom ka novoj sreci...
Kao da se citav univerzum urotio protiv mene...i uporno mi ne da,da nadjem novu ljubav pod crnim nebom...nove ruke koje ce me stiti...
Makar na kratko...

Nocas cu opet leci bez one slatke misli o nekom ljubljenom..

I sta preostane covjeku kad izgubi nit koja ga je spajala sa prijateljima,kad izgubi ljubav svog zivota,i kad izgubi bliskost sa roditeljima?
Ostane on.Njegova licnost.Preostane mu da se bori sam sa sobom.
Ali kad covjek tako ostane tu sam sa svojim ja,jedino si uporno samo jedno pitanje postavlja...a ko sam ja uopce?
Ko sam?
Sta volim zaista,sta zelim uopce,sta sanjam,za cim zudim,kakav mi je stav,kuda imam volju da koracam?

Kad prelazim prstima preko svoga lica,nekad mi se cini kao da te dodire ne mogu osjetiti.
A dok suza klizi niz lice,cini mi se nekad kao da joj dusa nije izvor,vec kao da je kap kise koja je pala na moj obraz.

Gdje nas sve ljubav moze odvesti...gdje nas sve ludost moze odvesti...
Izgubiti sve u trenutku...sve vrijedno...sve bitno...izgubiti zivot!
Ima jedna...za ljubav je patila...za ljubav je plakala...za ljubav je bila ono sto nije...
Ima jedna...za ljubav je bila nesvjesno nesretna...za ljubav je pocela lagati...
Ima jedna...za ljubav je izgubila obitelj...za ljubav je ostala bez svega od cega se zivi...za ljubav je i krvarila...
Ima jedna...za ljubav je izgubila sebe,svoju obitelj,ponos i srecu...za ljubav je ostala bez zivota...
Ima jedna djevojka...i ona bi jos uvijek za ljubav i umrla...a ne zna da je u svim tim svojim radnjama i postupcima vec izgubila zivot i umrla...
O,ljubavi,kako i ti znas covjeku otpiti svu pamet!

Kad sam ustala,nikoga vise nije bilo pored mene...otresla sam prljavstinu sa sebe,popravila frizuru i opet pogledala,ali ovaj put bolje,za svaki slucaj...ali,ne,opet nista...nigdje nikoga...
Koliko sam dugo lezala?
Valjda niko nije primjetio da sam pala...ako je neko i vidio,sigurno je mislio da cu odmah ustati...pa zna se za mene da sam jaka...
I pocnem trcati...razmisljam,mozda neko bude u blizini...i trcim tako dugo...skontam,pa mnogo sam propustila...nakon nekog vremena ugledam ih;hodaju...svi na broju,svi veseli...pozdravimo se...oni svi sretni sto me vide...grle me,ljube me...pitaju me sta ima...
Tu se sve oko mene sledi...vrijeme mi stade...cak i svoj dah sam zaustavila...sta da odgovorim?
Da im ispricam kako sam pala,i sta se sve desavalo u meni u tim trenutcima;sta sam osjecala...ma ne bi oni shvatili...
Da im odgovorim veselo,onako kao sto ja znam,kao i uvijek...ma nece to biti vise to...odaljili smo se...iako stojimo sada jedni pored drugih...
Nece vise ni bilo koji odgovor shvatiti...
Kazem im da zurim,okrenem se,i odem...
Krenem nekom drugom ulicom...hodam tako sama...potpuno sama...i razmisljam...
Eh da mi je sad neko pored mene...
Kad bi bar sad naisla neka nova osoba...pa da se upoznamo,da pocnemo pricati...neko slican meni...a moze i potpuno razlicit...samo da se razumijemo...da se veselimo...da se volimo...
Da se uvucemo jedno drugom pod kozu...da plesemo zajedno,da letimo i da nam zalogaj zivota jos vruc prodje kroz tijelo i da u nama gori...
A da se sa vremenom i mislima posvadjamo...
Eh da mi je...al' ja jos sama hodam...sama sa svojim snovima...

Koliko li sam dugo lezala?

Neko jutro sam se rano probudila...nakon dugo vremena sam tako rano ustala...slucajno upalim TV i vidim pocinje neki film...i kao da me stvarno neko namjerno probudio...jer film je ˝Love in the afternoon˝ sa Audrey Hepburn...jedan od njenih boljih filmova...
Kako sam samo uzivala gledajuci nju,njenu glumu i taj film...gledajuci njene poglede,pokrete i slusajuci je...gledajuci to savrsenstvo njene glume...i taj film u globalu kojeg ona uljepsava...
Voljela bih vam naci rijeci koje bi vam opisale koliko sam se lijepo osjecala...i svaki put tako kad gledam neki njen film...ali nema tih rijeci...

Kako mi se samo svidjas...kad me svojim velikim ocima zamisljeno ili ozbiljno posmatras...kad se salis sa mnom na neki svoj cudan nacin...kad se pravis da ti je svejedno i kad mi okrenes ledja...i kad mi prijateljice kazu kako si samo sladak...
Zato bjezi od mene...pobjegni skroz...jer mi se najvise svidjas onda kad me odbijes...i kad o tebi lijepo zbore...samo tada najvise...a to su samo trenutci...trenutci koji lako gore i lako lete...
Nek te ne vara to sto te sad tako jako zelim poljubiti...jer vec u drugoj sekundi spustat cu pogled i htjet cu samo da odem od tebe...molim te,upozoravam te,ne kaci se za mene...nemas se za sta zadrzati...samo uzivaj u kratkim trenutcima i igraj se zajedno sa mnom...
Kako mi se samo svidjas...u sekundi ovoj dok mirisem tvoj parfem...i dok te zavodnicki gledam...zeleci samo da budem s tobom sada...a poslije me ne zanima...zivim za trenutak...trenutak koji lako gori i lako leti...
Kako mi se samo svidjas...kad odes...i kad ne shvacas zasto s tobom ne zelim ostati do kraja...a posto ne shvatas,bjezi...pobjegni od mene skroz...

Lijepo je znati da sada sunce moze izaci i zaci a da ja na te ne pomislim ni jednom...lijepo je znati da sad mogu uzivati i s drugim ljudima...lijepo je znati da se sad tako cesto smijem,da se zabavljam...lijepo je znati da sam sad sretna-i to bez tebe...lijepo je znati da sad zudim i za poljubcima drugih muskaraca...lijepo je znati da sad i kad pomislim na tebe,nisam uopce tuzna...lijepo je znati da jedini trenutak kada sam pomislila na tebe bio je ovaj dok ovo pisem...
Lijepo je za mene znati...da ne zudim vise da te vidim...lijepo je znati da sam te prebolila...lijepo je znati da mi je sad lijepo kad stanem,udahnem i pogledam negdje u daljinu...lijepo je znati da nema vise tezine na srcu mom...lijepo je znati da sad opet s lakocom mogu ici naprijed...
Lijepo je znati da tebe nema vise i da te nikad vise nece biti-u mom zivotu...lijepo je znati da sad jedva cekam da osjecam prema nekom drugom...da gledam i trazim nekog potpuno drugog,vise njih...lijepo je znati da je sad toliko izazova ispred mene...nepoznatog,drugacijeg...promjene su ispred mene,mnogo njih...
Lijepo mi je stvarno kad sad znam da sam sretna,a ti nisi razlog tome...lijepo je...stvarno jeste!

U sirokoj i sarenoj haljinici zakoracila sam na tu prostranu livadu...sva razigrana,plesuci...prvo ugledah veliko kolo...ljudi su se u njima smijali,plesajuci i pjevajuci...i kolo se tako vrtilo,sijajuci vise nego sunce...krenuh prema njima imajuci zelju da i ja igram to kolo,ali ugledah onda tebe...ti si bio tu negdje,ali izvan kola...odvojen...pridjoh tebi,al' ne vidjeh da ti stojis u jedinom zbunju te livade...i kad te zagrlih,samu sebe u zamku stavih...
Mnogo puta sam pokusala otici do kola...pridruziti se ljudima...jer tu kod tebe ja sam samo bila crni oblak iz kojeg je kisa godinama padala...
Ali bodlje tvoga zbunja su me drzale...a ja bez stita,nemocna...
Probadale su me do srca...i za sve sam ja kriva bila...jos uvijek u tebi vidjevsi heroja...heroj je mozda bio iza tebe,ali ne u tebi!
I onda pogledah svoju siroku haljinicu...nije bila vise sarena,vec crna...i izderana...tako da kad bih se okretala plesuci,ona ne bi vise kao nekad vrtila se zajedno sa mnom...u zraku...
Ja da ne mogu vise plesati?...moju haljinu meni niko ne smije pokvariti!...cak ni ti...izvadila sam sve bodlje koje su se u meni pocele gnijezditi...i potrcala sam prema ljudima,prema kolu...
I usla sam u kolo...i zajedno sa svima sam pocela plesati i smijati se...haljina je opet dobila boju...i zajedno sa mnom se pocela vihoriti...
Ja sam sad u kolu,ali pogled mi uporno ide ka zbunju i ka tebi sto stojis u zbunju...
I iako se smijem,osjecam tesku prazninu u sebi...iako sam u kolu!
Pitam se zasto...
Stavih ruku u dzep...a u dzepu bodlje...sve na broju...
Umjesto da sam ih bacila tebi...tebi kojem i pripadaju,ja sam ih stavila u dzep...
Za sve,za sve sam ja kriva!

I tu negdje ja sam se izgubila...ne znam gdje je zemlja na kojoj trebam stajati,a ne znam ni gdje je nebo...
Sunce sam zaboravila...Mjesec ne osjecam vise...
Koza u kojoj sam mi je potpuno nepoznata...i samo zelim da izadjem...iz sebe,ko god da sam...iz ovog prostora prostranog,a meni tako tijesnog...
Krila da mi je da odletim...Ima li negdje neki svijet u kojem te mogu zagrliti,poljubiti...ima li negdje svijet gdje mogu biti s tobom...sve sekunde provesti s tobom...makar samo stojeci pored tebe...ima li negdje svijet koji nije komplikovan...vec tako slobodan kao let koji zelim zapoceti...svijet u kojem ne glumimo...gdje ja znam sta sam i ostajem to,gdje si i ti-ti...i znamo sta smo jedno drugom...i tako jednostavno smo skupa...
Suze mi prave mutan put...ne vidim nikoga,osim tebe...i ne mogu dalje krenuti nigdje...a tu gdje sam privezana,paraziti me izjedaju...i tu se gubim...i nestajem...
Probat cu poletjeti...bez cilja,u nepoznato...tragajuci za dalekom planetom koje mozda i nema...ali cu letjeti i pomisao na to da te negdje mozda i mogu zagrliti ce me odrzati...
Ako pak padnem...zapocela sam bitku sama sa sobom...na novom putu...

E moja patnjo...kako da te vise nazovem,sta vise da ti kazem,da li da te uopce pozdravim i pogledam...
Zapalila,izrezala,izbrisala,bacila sam sve od tebe...skinula sve sa sebe...ako me budu pitali za tebe,pitat cu ko si ti...
Ma ja nikako da te skinem sa mog srca...al' ne mogu vise da razmisljam sta ti mislis,sta ti osjecas,da li se igras,il' si se jednostavno ohladio,il' potiskujes osjecanja svoja...
Bar nesto sam za pocetak zapalila...doci ces i ti na red...a ja ne trosila vise svoje vrijeme uzalud...
Znam,da kad odem,tek ces onda shvatiti..koliku sam ja bitku vodila unutra,koliko krvoprolica,suza,tuge,bola...
Dici cu glavu,bit cu lijepa,sigurna,snazna...i kao takva kad budem jednog dana prosla pored tebe,da se nisi usudio da me i pogledas...jer ne mozes si vise ni pogleda ne mene priustiti...sta god da si ti sada mozda samo glumio...
Jer kad prodjem,samo cu proci....pobrinut cu se za to da konac pukne....i to tako da se vise ni cvor ne moze napraviti!

Konac koji spaja nase oci i nase duse je uvijek bio tu...od trenutka kad smo se prvi put ugledali...i uvijek ce biti tu...
I kada nas putevi budu odveli daleko,zivot ipak nije toliko dalek da se necemo nekad opet vidjeti...konac ce jos biti tu...
Ne mozemo posustati...ne mozemo pobjeci...jedno od drugog...od te vece sile koja vlada medju nama...a opet ne mozemo biti zajedno...
Neka te hemije...neka tih spojenih dusa...meni je ipak drago...jer nema nista ljepse osjetiti to svaki put kad se pogledamo...
Nema veze sto ovaj zagrljaj ne mozemo sacuvati za sva vremena...s tim sam se pomirila i sa tim sada mogu zivjeti...
Zagrli me tako njezno i cvrsto svaki put kad me vidis,kao sto si i do sada to radio,i bit ce mi dovoljno...bit cu sretna...znat cu da sam tu negdje u tebi u nekom kutku...
I kazes mi da bjezis od mene...od tog skrivenog konca koji se pojavi svaki put kad se ugledamo...i ja bjezim...al' oboje znamo da pobjeci ne mozemo...nasa ljubav hipnotizira...nasa ljubav ima moc nad nama...
I neka tog poljubca uvecer...
Ujutro grlimo jastuke...al' neka...
I ja i ti cemo ustati...telefon ce zazvoniti...tebe ona zove...mene on...naci cemo se sa nekima,ljubiti neke,zaboraviti jedno drugo...
Sve do ponovnog susreta...konca....
Gadno je,ali znaj,tako ce uvijek biti...

Ova bijela povrsina,osjecam,zudi za tim da bude ispunjena mojim teskim slovima...a i srce moje...
Tamo gdje sam otisla prvo,vrijeme provedeno tamo sam provela sama...i svuda sam vidjela njegove tragove...a tri noci zaredom sam ispisala papire ovim rijecima:
*
Mjesec je veceras blizi mome srcu.Samo poneka zvijezda se vidi,ali ja sve ijednu osjecam.Noc je tako cista,bistra,tiha i mirisna.A ja molim i mjesec i zvijezde da mi on veceras ne dolazi u snove.Pobjegla sam od njega od trenutka kad sam mu rekla zbogom.Boli me i svaki korak koji napravim i svaki pogled koji uperim bilo gdje kad njega i nema tu,a kako li tek kad je tu.Boli me svakako.Zato sam morala napustiti mjesto gdje bih ga vidjala.Oci bi ga vidjele,a srce bi znalo da ga ne mogu imati.Vise nikad!Mislila sam da ce mi ovdje gdje sam sada,stopljena s prirodom,biti bolje.Ali on je i ovdje ostavio svoj trag.Osjetim njegov miris na hladnim,napustenim jastucima.I gdje god da odem,on me prati.
*
Veceras je Mjeses daleko od mene,od mog srca.Zasto?Je li zato sto puno mislim o njemu?Zato sto,gdje god krocila,sta god cinila,imam samo njegovu sliku pred sobom?Jesam li kriva zato sto drhtim zbog onog koji to ne zasluzuje?Zbog onog cije se srce cini hladnim?Tek sad uvidjam koju moc srca imaju.Koliko daleko nas mogu odvuci,koliko puno nas mogu promijeniti.Ali Mjesec ipak prodire do mojih odaja.Divim se njegovoj ljepoti.Pun i zut.O,Mjesece,odvedi me u tvoj svijet!Tu,kod tebe,imam pogled na njega.Vidjela bih ga i pratila uz stopu.Kao sto ti sad cinis.O,Mjesece,bar ga cuvaj veceras!I ucini da se on bar sjeti mene na jedan tren.A ja cu biti sretna sto nas isti Mjesec obasjava.Veceras necu misliti na rane,vec na sve dobro sto si mi donijela,nesretna ljubavi!Zar moze tako?Jer,ipak,tesko lupajuceg i napustenog srca lijezem u krevet.
*
Mjesec se sakrio ove noci.je li sit moje slabosti i nemoci,jer ja sam je vec sita?Ovdje mi je Mjesec jedini prijatelj.Njemu se jadam,iskazujem bol svoju,pokusavajuci je uciniti blazom.Ali puta ka boljem nema.Jer njega moje bice voli.Zbog njega placem.Dio mene je kod njega,i cini se da ce tu zauvijek i ostati.Ovo sto je tu,ovdje kod mene,je otupljeno,staro,skamenjeno,bezzivotno,mrtvo.I prica sa Mjesecom.Al' Mjesec ne zbori nista.Ipak ta polovica uporno,ocajnicki,moli tu okruglu loptu da ga joj donese,gdje god on bio.Samo da ga moze jos jednom zagrliti.I taj dio mene ludjacki zeli predati se njemu,i u njemu umrijeti.Jer u njemu Sunce ne grije.I ta polovica moli za njega,i moli za prestanak bola.Moli,a ne zna da Mjesec ni ne cuje,vec da stoji tu samo da bi osvijetlio puteve nase.A oba dijela mene se pitaju,zasto ne osvijetli i moj put?

Gdje god sam poslije otisla,nije mi bilo bolje...i kad sam se vratila,kad bih ga ugledala,tijelo je znalo samo prodrhtati...
bivajuci na dobrom putu,polako je rana zarastala...i osjecala sam svoju snagu kako mi se vraca...i bas tada moje bice je jos jednom osjetilo njegov zagrljaj,njegov poljubac.....greska nije bila sigurno....ali voljela bih da je bio posljednji put...jer meni je sada dobro!...i bez njega...

Danas smo se vidjeli...nas posljednji sastanak...
Hodala sam prema tebi sa posljednjom snagom...podignute glave i sa maskom koja se zove samopouzdanje...
A kad smo se rastajali...od tebe sam hodala bez i kapi snage...spustene glave,skinute maske...potpuno unistena...
Ti si me unistio...dokrajcio si me...bojim se,nikad vise necu biti ono sto sam nekad bila...ubio si sve u meni...necu se vise moci smijati kao prije...necu plesati i skakati na livadi koja se zove zivot...
Pricao si puno...u neko doba sam te prestala slusati...kad sam vidjela da ustvari sve te tvoje slatke rijeci vode do toga da si ti vec odavno donio odluku...i samo si htio uljepsati kraj...
Ima jedna pjesma u kojoj kaze....tebi je lako,ti se vracas njoj...
Da!....pa sretno ti...
Ma iskreno ne zelim ti srecu...zelim ti da jednog dana osjetis svu bol koju ja sada osjecam...al bilo bi mnogo sladje kad bi ti ja nanijela tu bol...
Osjetio si ti bol...ali ne dovoljno jako...
I dok sam tako sjedila...prvi put sa potpunom sigurnoscu da je kraj...prvi put potpuno svjesna...noge su mi se pocele prvo tresti...zatim i ruke...i na posljetku sam se sva tresla...
Osjecala sam se tako slabo i krhko...glava je samo htjela da bude negdje polozena...onih par koraka sam jedva ucinila...
Cak si ubio i moju nadu da cu nekad ipak ja biti ja opet...da cu ojacati...sada nikako ne mogu da vjerujem u to vise...jer lezim ovdje i ne mogu da ustanem...

Ako si sve ono glumio...svaka ti cast...dobro si sve odglumio...a ja sam bila budala koja je sve povjerovala...samo cemu?...zasto ti je sve to trebalo?
Ako je ipak sve bilo iskreno...ako je tvoje srce zajedno kucalo sa mojim...zasto sada skupljas sada svu svoju snagu po svojoj basti zivota da bi me sto prije prebolio...i mene pretvorio u vjecni zaborav?...vidim,imas snage puno...imas snage da me tako lako pustis...i hladno okrenes ledja...
Jel ti njena ljubav pomaze i daje ti snage...sigurna sam da jeste..
Uspjet ces ti u tome,ne brini...jos samo malo pa ces me potpuno izbrisati iz zivota svog...
Ali zar mislis da cu ja vjecno suze pustati...i da ce te moje oci vjecno gledati...i da ces mi vjecno po mislima hodati...
Imam i ja snage...tvoja hladnoca me jaca...ali i ja samu sebe jacam...i sam zivot me jaca...i,znaj,doci ce dan kada cu ja tebe izbrisati iz svakog kutka moga bica...preboljet cu te ja,al bar na posten nacin...u zaborav te necu moci staviti nikada,jer prosao si kroz srce moje...a to ostaje u covjeku...
Vidjet ces me negdje,nikad jacu,snazniju i cvrscu...necu te vise gledati toplo i milo...vidjet ces u ocima moju snagu...trazit ces sebe u mojim ocima...ali neces se naci...
I sta ces onda?
Nisi ti tako jak kao sto se sada doimas...sigurna sam da ce te to ubiti...
I htjet ces se vratiti,mozda...ali ja cu se samo okrenuti...i ti ces biti taj koji ce gledati u moja ledja...

Gotovo je...definitivno...sa nama je gotovo za sva vremena...
Sada je samo jos do mene...da te uspijem preboliti...
Bit ce tesko...itekako...ali gledat cu ovo kao neki test...ako ga uspijem poloziti,postat cu jaca nego sto sam ikad bila...ako budem zivjela po uzrecici 'sto me ne ubije,ojaca me',uspjet cu...i ako budem vjerovala u sebe...a ja vjerujem...
Tesko mi je pisati...ne znam ni koju sliku da stavim ovdje...nema slike koja moze prikazati moju bol...nema rijeci koja moze iskazati ovu patnju...
Ali,veceras cu izaci...sredit cu se...mozda neka nova frizura...mozda nesto lijepo i izazovno za obuci...stavit cu osmijeh na lice...i provest se...bar na izgled...bar povrsinksi...
Mislit cu na tebe,znam...jos dugo,znam....
Jer treba vremena........

Zvuk rijeke,miris trave,noc,tama...ja i moje misli...
Da li znas da si zarobio svo moje bice...ono pripada samo tebi...
Nisi bas pazljiv i njezan prema tome sto posjedujes...ipak,mozda ne znas...jer,mozda,da znas,cuvao bi me...mozda...
Nisam sretna zbog toga sto me je neko zarobio..jer ne mogu vise zdravo da zivim...
Nekoc mi je neko rekao da trebam uhvatiti jedan trenutak koji je lijep i sjecati se samo njega...jer zivot je trenutak...od tog trenutka ne mozemo napraviti vjecnost...
Sjecat cu se vjecno one noci,tog trenutka,ali cu i vjecno zaliti zbog cinjenice da taj trenutak ne mogu produziti...
Ispred nas je gorila vatra,mi smo se znojili,a vani je noc bila hladna...nikad nisi bio ljepsi...onako dok te je samo vatra obasjavala...a ja nikad nisam bila sretnija,kad sam mogla poloziti glavu na tvoja gola prsa...drhtala sam dok sam te ljubila...nasa usta su gorila vise od te vatre...sve je u meni gorilo...mogla sam osjetiti svaki dio svoga tijela kako uznemireno kuca...toliko me ti uzbudjujes i cinis napetom...zaspala sam pored tebe...sanjala sam pored tebe...probudila sam se pored tebe...
Ne znam da li ce iko ikada biti u mogucnosti da me ucini tako sretnom kao sto sam bila tada...
I zasto sve sto je lijepo mora tako kratko da traje...tako kratko...
A onda kad si ustao nisi vise bio ista osoba...kao da te sunce mijenja...sada sam bila stranac za tebe...kao ledenica si postao...iz tebe je izlazila hladnoca...hladnoca koja me je razboljela...
I covjek si vjecno postavlja pitanje zasto?...uvijek to pitanje...i uvijek bas na to pitanje nema odgovora...
Pokusavam da se odrzavam na osnovu tog jednog trenutka...voljela bih kad bi me samo sjecanje na taj trenutak ucinilo sretnom...ali ne ide...nikako...jer ja sam sada sama...ti si mi okrenuo ledja...
U nadi da ces mi se vratiti...ja cu cekati...
Ali traziti te necu sigurno,znaj...
Jer ti si taj koji je ustao...

Cudno je to...on,koji stvara moje suze,je i jedini koji ih moze zaustaviti...ako je s njim sve lijepo proslo,dan je lijep...ako je ucinio nesto sto djeluje hladnokrvno,dan je propao...
I znam da su ovo sve ustvari gluposti...stvari zbog kojih se sad opterecujem,a zbog kojih cu se kasnije,u sjecanjima,smijati...
Jednog dana cu ja zaboraviti sve ovo...zaboravit cu i svu ovu bol koju sam osjecala...ko zna,mozda i zaboravim njega jednom...il cu ga se sjecati samo kao osobu koja je obiljezavala jedan mali djelic mog zivota...sad mi je sve,a jednog dana cu proci pored njega a necemo se ni pozdraviti,mozda cak ni pogledati...
Mrzim situaciju koja je sada...mrzim to sto sam toliko okupljena mislima o njemu...mrzim to sto osjecam prema njemu...mrzim to sto on ima moc da nesvjesno manipulise mojim raspolozenjem i zivotom...najvise od toga mrzim sto odavno pisem samo o njemu na ovom bloggu i sto me ovo osjecanje sprijecava da pisem svoje price...
Kada znam da ova sada meni ovako velika stvar ce ustvari biti jednog dana samo sitnica....vec jeste,samo ja moram da promjenim naocale,pa da i ja vidim to...
Na pocetku,kad sam tek pocela pisati ovaj blogg,nisam ni znala za neka velika osjecanja...ja sam uvijek manipulisala drugima...i evo prodje neko vrijeme,rekla bih sekund jedan,i ljubav me svladala...i mrzim i to...

Ne znam kako da pocnem.....ustvari ne znam ni sta da kazem...al osjecam da moram sve izbaciti...jer koliko cu jos vremena provesti ovdje na podu,skrhana...ni tepih me vise ne podnosi...cak ni ja samu sebe ne mogu vise slusati...kako sutim i pustam da suze i bol govori...
Cekala sam ovaj dan dugo...mozda cak i predugo...kad bi znao koliko sam samo cekala...toliko ni zvijezda ne ceka da padne sa neba...i ja sam donijela odluku...srce je ipak pobijedilo...samo si jos falio ti da mi pomognes da tu odluku iskazem...spremala sam sebe,spremala sam stvari oko sebe...imala sam osjecaj kao da cijeli svijet mogu urediti i uljepsati...a ti se nisi javio...a ja sam se i dalje spremala...u neko doba...zaboravila sam i gdje je sunce bilo tada...hladno si,kao da sam ja kamen,otkazao...a ja sam se nastavljala spremati...ja sam nastavila cekati...nastavila sam kao da cemo se ipak vidjeti...i pitam se 'sta ti je?'...'cemu sve ovo?'...'kome?'...sunce je bilo mozda negdje blizu...ne znam...
Znam samo da sam legla...zaspala u nadi da se nikad necu probuditi...
Jedan dan...vrijedan kao i svi drugi dani u ovom zivotu...mi je oduzet...otet...ukraden...on je kradljivac...
I sta ce sad biti sa mojom odlukom...da je mijenjam?...pa covjece ja nisam igracka...nisam marioneta sa kojom se moze igrati i koju se moze tako kontrolisati...zar zaboravljas da osjecam...
Ipak,ranjena,mogu samo jos jedno potvrditi...apsurdno,zalosno,ali istinito...volim samo ono oruzje sto ranilo me...

Zaboravim nekad kako bol boli...ne,nije to ona bol kad se porezete...krv ce poteci,ali stavit cemo flaster,krv ce stati,bol ce proci i rana ce zarasti...ovo je ona bol unutra...imam osjecaj da je zauzela sav prostor u meni...osjecam je i u prstima...i kao da se ne sastojim od niceg drugog,osim od tog neceg sto stvara patnju...i ne moze prestati...gusi me...zraka mi ne da...ustati mi ne da...ako je vec nesto porezano,to su sve vrijednosti koje imam unutra...i ta krv se sad prolila po cijelom mom tijelu...zaboravila sam plakati,ali sam puna suza...bojim se kad bih zaplakala,da bi izlazila samo ta krv...posljedica te unutrasnje rane...i onda padne nekad jedna suza od gluposti izazvana...al je tako teska i bolna...i kao da je sve stalo u meni...ako sam neki robot ili stroj sastavljen od razlicitih dijelova,masina...sve je to sad stalo...sve masine u meni su prestale raditi...i ja,kao robot,sam zaledjena...ali i zaledjena osjecam bol...jos uvijek se gusim...nikako da se ugusim...i molim suze da poteknu...nek bar nesto izadje iz mene...kad ne mozes ti!...
Eh ti...znas,zivjela sam sretno...nikad nikom nisam dopustila da dotakne moje srce...najvise sam ga cuvala...ali nisam znala da srce ustvari nije moj imetak...ono pripada svakome ako samo pronadje put do njega...i,znas,nije tesko...dovoljna je samo jedna lijepa rijec,samo jedan blazen pogled,samo jedan osmijeh...ipak sam se od svih tih pogleda i rijeci cuvala...probiti moje srce nije mogao niko...naravno,bilo je samo pitanje vremena kada ce doci neko ko ce i to uspjeti...ali kad se i to desilo,ja sam okrenula ledja,pravila sam se kao da mi je srce jos netaknuto...cuvala sam se i od tvojih pogleda i rijeci...cudno je,znam i meni je,sto sam to cinila iz straha da necu znati uzvratiti taj blazeni pogled,tu lijepu rijec,taj drazestan osmijeh...jer,zaista,mozda i ne znam...
Ne mogu reci da mi je sreca oduzeta...kad neko to srce takne,uzrok i posljedica su sretni trenutci,oni trenutci 'sjaja u travi i velicanstvenosti cvijeta'...ali kao sto i zivot ima dobre i lose strane,kao sto i covjek ima vrline i mane,tako postoji i ljepota i bol u ovoj ljubavi sto dio je svijeta i zivota ovog...
Sada se bojim onoga sto ja necu moci osjecati,a sto iz neobjasnjivog razloga sada osjecam...osjecanja nekad znaju tako prevariti covjeka...ali bojim se i usamljenosti...jer sama sam,niko me kao zaledjenog robota nece pokrenuti...a treba mi oslonac...jer od ove boli koja me ubija,jos malo pa se necu moci drzati na nogama...
Iz mene nista ne moze izaci...izbaciti ne mogu ni suze,ni ranu,ni bol,a najvise tebe...
Sjedim sad tako,na ovoj planeti...znojim se,tresem se,bol me svladala...postadoh i ja neko krhko i slabasno bice...nije mi pomoglo moje silno cuvanje od ovoga...i opet,kao naizgled nemocno i bespomocno bice,imam moc,u mojim je rukama sve,ja sam ta koja bira,koja ima izbor...
Mogu ignorisati susrete s tobom,tvoje poglede,tvoje rijeci,tvoje pozive,tvoje poruke...ovo nije lako,ali ako sakupim svu snagu koja mi je ispadala neprestano,koracajuci zivotom,mozda i uspijem...tesko je,ali mozda i uspijem okrenuti ti ledja za sva vremena i pokrenuti se...
Ali mogu i pronaci te,nauciti da i ja tebe gledam,da i ja tebi udijelim toplu rijec i nasmijem ti se...da te zagrlim i ne pustam te vise nikad...da budemo sjedinjeni vec jednom...ali kad je to covjek mogao proci pored svog straha tek tako,kad je to covjek mogao proci pored svoje boli tek tako,kad je to covjek mogao proci pored losih stvari,spleta okolnosti...moja strah je velika,i proci pored nje necu moci...ali i moja nevjera je velika...nemam povjerenja u sebe,ne vjerujem sebi...moja osjecanja su moje nepoznato podrucje...i toliko jos prepreka...
Vidis,imam sve u rukama,ali nisam sretna zbog toga sto je sve moj izbor...jer ne znam...ne znam sta da radim...zar vrijede moje mogucnosti kad ih ja ne mogu iskoristiti...sjedim na ovoj planeti jos uvijek jer ne znam sta da radim....
Cekam sebe...cekam svoju odluku...cekam da iz krhkog i slabasnog bica prerastem u covjeka,osobu koja je svjesna sebe,koja zna sta hoce,sta osjeca,sta treba i sta zeli...

Grad je zivio...ljudi su zivjeli...
Noc je bila zamijenjena za dan...
Uzivali smo u trenutku...zar ne bi bilo lijepo kad bi uvijek mogli ovako uzivati...opustiti se i zivjeti...punom snagom...
Al ljudi cesto zaborave...jer se izgube...
Sjecali smo se starih vremena...i ponovo smo zivjeli...
Cak i najvece muke su bile zaboravljene...bar na tren...bar na trenutak...bar to vecer...

Dizem slusalicu i biram tvoj broj...i tako sve pocne...
Danas cu se pretvoriti u kornjacu i sakriti se pod svoj oklop...
Danas cu se pretvoriti u puza i sakriti se u svoju kucicu...
Od danas sam duh...nevidljivo stvorenje za tebe...
Ne pitaj,molim te,zasto.....i prije svega,ne trazi me...
Strah me kad ti cujem glas...strah me kad te vidim...tako me je strah....
Da li onog osjecaja dok te slusam kako pricas...ili dok te gledam...
Samo znam da bjezim od tebe sada...strah me vodi...
Ima tebe,ima mene,ali nas nema...i iako svjesna tvojih osjecanja,moja osjecanja me zbunjuju,i ja odlazim...
Ali prokleta ja!....i sam vidis da se okrecem za tobom svake sekunde i da idem koracima unazad...
Moje srce,moj um i moja strah vode bitku...utakmica je pocela,ko ce pobijediti?
Pokusavam zatvoriti oci pred likom tvojim...odletjeti u neki drugi,daleki svijet...al ti me tako snazno drzis da boli...
A sta ako ja mogu da se oduprem,a necu i ne zelim?
Pa nek vise zavrsi utakmica koja se vodi u meni,pa da znam bar gdje da idem....da ne budem vise prikovana za ovo parce zemlje!!!
Suza pade...voda se u kamen pretvori...znam samo jedno....
Danas cu postati kornjaca u oklopu,puz u kucici,duh za tebe....
Nece me vise biti...od tvog glasa se topiti vise necu...tvoj pogled razarati me vise nece...necu vise biti tako nemocna i slaba...u stanju da ucinim sve sto mi ludost nalaze...
Od danas me vise nece biti...nemoj me traziti,molim te...

Gledali smo se satima,potvrdjivali ocima nase zelje,raspaljivali vatru pogledima...i samo gledati jedno u drugo nije nam bilo dosadno...ne znam ni da li sam trepnula...a onda si ti ubio tu carobnu tisinu izmedju nas:
-O cemu razmisljas?
Postavljas to pitanje iako znas jako dobro...
-O cemu ti razmisljas?
Osmijeh tvoj...
-O svacemu
Kratka stanka...
-Nemoj o tome razmisljati
Stvarno u tom trenutku sam htjela da prestanes o tome misliti...
Tisina se vratila...gledamo jedno drugome usne...ja sam te poljubila...a ti:
-Pa rekla si mi da o tome ne razmisljam
Sutim...sta da kazem?...onda si me ti poljubio...
Kazes da mi ne mozes odoliti...ne mogu ni ja tebi,al ti to ne govorim...kad su nam se usne spojile,htjela sam vjecno ostati tu..od tvojih poljubaca se ne mogu zasititi...cak mi ni vjecnost ne bi bila dovoljna...slutim da i ona ima kraj,a kraj ovom opojnom otrovu ne zelim...tvoje usne su moja najveca droga...dovoljan je jedan dodir i zakopcati,zavezati,zasiti i zalijepit ce se za moje usne...
Odpio si mi moj razum...jer ne trebamo biti spojeni...mi smo dva svijeta...tako razliciti,tako daleki,tako strani...znam sta mi je ciniti za dobar korak naprijed...ali ja ipak stojim na jednom mjestu...ne krecem se...govorim sebi da ne cinim to...a opet to radim i time si dajem osobinu kipa...zakamenjene figure na cesti zivota...mozda jesam sretna dok uzimam tebe kao drogu...ali sam i zaledjena time u prostoru i vremenu...ne micem se nigdje...ne zivim...samo postojim kao neka forma velikog apsurda...

Zelim:
-postici svoj vec tako dugo zeljeni cilj,san
-nikad odustati od ljubavi prema svom snu
-boriti se i pretrpiti sve poraze do vrha
-vjecno osjecati
-nikad ne zaboraviti osjecaj ljubavi
-vjecno ljubiti ljubavnike i dragane svoje
-nikad prestati voljeti
-vjecno ostati u svijetu umjetnosti
-izrazavati svoja osjecanja tim putem
-ostati do vijeka bliska sa svojom obitelji
-imati uvijek pravog prijatelja kraj sebe
-biti uvijek u mogucnosti i smijati se i plakati
-biti uvijek u mogucnosti iskazazti svoje misljenje
-ne zaboraviti uzivati u svakom trenutku svog zivota
-biti zadovoljna i sretna
-ciniti ispravne stvari i birati prave puteve
-ako vec grijesiti,na taj nacin uciti,postati jos zrelija i izrasti u snaznu osobu
-biti jaka,jacati iz dana u dan sve vise,a ne ici koracima unazad
-osjecati i bol,ispustiti suzu nekad i time potvrdjivati sebi da sam jos covjek
-biti bliska i srodna sa ljudima oko sebe,biti bliska sa sobom
-stajati na zemlji,ali jos uvijek biti u mogucnosti ponekad odletiti u svijet maste,jer i to je dio ovog zivota
-ostati uvijek,do kraja svog zivota,ono sto jesam,dosljedna sebi,da znam da sam ovo uvijek ja
-ne zaliti za stvarima,ucinjenim ili ne ucinjenim,jer sve je bilo u mojim rukama,i jos uvijek je
-na kraju zivota svog pogledati u proslost i biti sretna zbog onoga sto vidim,biti ponosna na sve sto sam ucinila i postigla i biti sretna zbog svega sto sam prozivjela,i zasicena prozivljenim zivotom punog uzitaka,smireno i sretno umrijeti

Skinula se prasina sa mog srca....srce,moj najvrijedniji i najslabiji imetak,zatitralo je opet nakon dugo vremena...ali trebala sam ga ostaviti u prasini...da se i paucina pojavi...jer nije trebalo...nije...
Srce kuca snazno...ucinila sam...greska ili ne...zar je bitno...
Izlazim iz dvorca gdje samu sebe prevarih...i odlazim u svijet opet...srce jos uvijek pod utiskom...i tako bih rado nekome rekla...sta u dvorcu vidje nesretna pepeljuga...sta osjeti,sta ucini...ali grlo mi se steglo,jezik mi je zavezan,glasnice mi ranjene krvare...kao pod nekom kaznom usta otvoriti ne smijem...glas osudjen na dozivotnu robinju...kroz suze zborim...oci mi sto jezika pricaju...al zar iko razumije...jezik privezan...a iz kosulje se vide neki udarci...udarci srca mog...koji sad jos vise lupa...
Sta da krivim...nemam sta da krivim...osim sebe...
Prokleti pogledi njegovi!
Proklete usne njegove!
Prokleta prasina!
Prokleti besmisao zivota!

Pa nek ostane tako...druze,ne zelim ti nista objasnjavati...tesko mi je rijeci izgovoriti...zamara me razgovor s tobom...ako ti pocnem objasnjavati mreza na kojoj smo ce se jos vise zapetljavati...nek ostane ovako...misli sta hoces...koliko god pogresno misljenje imao o meni...ne zanima me...nije mi vise bitno...nikad neces shvatiti sta ja ustvari mislim...nikad neces znati zasto sam ja radila one stvari koje sam radila...pa sta?...u toj svojoj zbunjenosti si stvorio sam svoju teoriju...kao sto i svi mi radimo u trenutcima kad nam nista nije jasno...nek ostane ta tvoja pogresna teorija,ne zelim je mijenjati...ne mogu ti sad objasniti...ne bi me shvatio ili ne bi zelio da shvatis...sve bi se vratilo na staro...a zar ne vidis da sam vec daleko odputovala,odletila...od tebe i od one bliske proslosti...ostanimo ovdje stojeci jedno pored drugog,progutajmo rijeci,cuvajmo ovaj zid koji je izmedju nas,ovu distancu koju sam ja izgradila...jer s tobom drukcije ne moze...jer ne shvatas....ostajmo sada samo poznanici...nekad smo bili prijatelji...nekad smo bili ljubavnici...nekad prijatelji....sada te molim,ostajmo sada samo poznanici...kad me vidis na ulici,pridji mi,pozdravi me,ali nemoj me tako vise gledati,nemoj me vise pitati nista...ne kazi vise od jedne rijeci...nastavi svojim putem,a ja cu svojim....jer vec odavno ne idemo istim putem...

Gledala sam maloprije 'Praznik u Rimu'.Kako je lijepa Audrey.Prelijepa.I njeno drzanje,njena zenstvenost,njeni pogledi,njene rijeci,njen osmijeh...divna je.Svaka joj cast!Toliko me je sad oraspolozila...
Ali u ovom danasnjem svijetu covjek ne moze biti ono sto jeste.Glumci su nekad,kad nije bilo skole za glumu,bili najbolji.Bili su stvarno dobri,kvalitetni i jednostavno kad gledas stare filmove svaki put te nesto presijece,osjetis sve ono sto oni osjecaju u flimu...danas,kad su ljudi toliko opteretili sve u zivotu,time i glumu,gdje od nje prave sve samo ne umjetnicko stvaralastvo i dio talenta koji neki covjek posjeduje,gluma nije gluma...
Pa kako da postignem u ovom danasnjem svijetu ono sto je Audrey postigla?
Inace,jutros sam se probudila jako sretna.
Da,sretna sam.Makar kratko trajalo.

Volim kisu...tako se slobodno osjecam na kisi...volim osjetiti svaku kapljicu kad padne na mene...jednostavno biti na kisi i osjetiti kisu....tada se mogu opustiti i izbaciti svoje pravo ja...ljudi oko mene trce...a ja stojim na kisi...kisa je moj ljubavnik...dodiruje me lagano po cijelom tijelu...i tako mokra stojim,sa mene kapa....i uzivam...sretna sam...ko nikad do sada...na ovoj kisi zelim vjecno plesati...uvukla se vec pod moju kozu i ja sam postala dio nje...stopila sam se sa njom...i nisam vise medju ljudima...kaplja sam i kao kaplja padam na tlo i nestajem...sretno...

I zar se mora tako zavrsiti?...Ona prava istina koja bije duboko u meni,koja je sakrivena,pocinje se cuti,a ja je pocinjem slusati...sakrivala sam je najvise od sebe...ali ona je tu...ta istina...ta zelja...da budes u mom pokrivacu veceras...da te osjetim na mojim usnama...
Evo,sad sam to izgovorila...svoju zelju koliko god je skrivala od svijeta,otkrila sam je pred sobom...ali apsurdno je nakon spleta raznih okolnosti uopce razmisljati o tome....
Ja ne razmisljam,vec je ovo moje srce ludo koje govori...
Ali zasto mi sad okreces ledja...zasto mi sad ni rijeci ne zelis udijeliti...ali zasto,prije svega,mene to mora boliti?...
I zar ce se tako zavrsiti?...ti ces se samo okrenuti od mene...
Molim te ne cini mi to...ne cini da ja veceras skupljam suze po jastuku...

Danas se smijemo,sutra suze padaju po papiru...danas pripadamo nekome,sutra stojimo sami na kisi...danas grlimo i ljubimo,sutra se borimo sa zrakom...danas ne mislimo ni ocemu,sutra nam mozak puca od razmisljanja...danas je zivot lijep,sutra je zivot crna rupa...danas smo zivi,a vec sutra je nasa smrtovnica okacena na nekim vratima...

Osjecaj grozan...usao je u mene...bez pitanja...samo tako...
Zelim nestati...istopiti se kao sladoled...uvenuti kao cvijet...izgorjeti kao papir...osusiti se...presusiti...stopiti se sa crnom zemljom...nestati samo tako...
Da sam kamen...pa da nemam srca koje u meni bije...
Da sam travka medju svim onim travama...pa da budem od nekoga zgazena samo tako...
Da sam nesto jestivo...pa da budem pojedena...da osjetim necije ostre zube kako me grizu...
Da sam lokva na nekoj napustenoj ulici...pa da me popije pas lutalica...
Medju svim tim blagom...medju vasim srcima obzirnim i briznim...medju tom srecom koja je svuda oko mene...ja sam nesretna i sama...
Ni svo blago koje imam mi ne moze pomoci...usamljenost mucna i krvava biva u meni...a toliko vas je...
Da li mogu da pobijelim kao ovaj zid i da postanem dio njega...
Nestati,istopiti,uvenuti,izgorjeti,presusiti...samo tako...
Ili...zaspati samo tako...probuditi se samo tako...isplakati se samo tako...i time izbaciti taj grozan osjecaj koji je u usao u mene bez pitanja...samo tako...
(Ali san nece da dodje...ako i dodje,nece mi dati da se probudim...drzat ce me u mom sopstvenom snu...a suze nece da izadju...vec se skupljaju na mom srcu i cine ga tezim)
Prijateljice,gdje cemo danas na kafu?

U tvom prisustvu sam nosila naocale...tamne i crne bijase...
U mom prisustvu ti si drzao sliku pred sobom...sliku laznog i pogresnog sebe...
Sad se pitam zar mozes biti covjek...da li da te tako vise gledam...
Zivis kao kornjaca pod svojim oklopom...ali ne izlazis iz te svoje kucice...od tebe vece kukavice nema...
Bojis se ljudi...njihovih misljenja i stavova,njihovih pogleda,njihovih rijeci...
Zelis samo zauvijek biti afirmiran u drustvu...odrzati ugled...i samo razmisljas o tome kako da svaka tvoja rijec bude neizrecena...
Iskrenost je za tebe daleka planeta...ono zbog cega drugi ljudi zive ti to odbacujes...time stvaras svijet iluzije i lazi...i svi u tvojoj blizini upadaju u taj tvoj zamisljeni svijet...
Sebe si izgubio...karaktera vise nemas...ono sto si nekad imao pokopao si duboko...bez karaktera ti nisi covjek...
Zato te i ne vidim vise...jer ja vidim samo ljude koji mi govore istinu...zivim od iskrenosti,od te ma kako mucne stvarnosti...jer bar nije lazni svijet...zivim sa ljudima koji znaju kako se ja osjecam i sta ja mislim,i kod kojih ja isto tako znam da li su sad tuzni i srce ih steze ili su sad beskrajno sretni...
Tu,u mom zivotu,nema vise mjesta za tebe...
Izasla sam iz tvog svijeta...radije cu biti ovdje,u stvarnom svijetu,koliko god ono bilo bolno,gadno i okrutno,ali je bar istinito; nego tamo sa tobom u laznoj ljepoti...
Ponavljam i sebi i tebi,covjek nisi vise.
Jedino ti hvala sto si mi skinuo naocale i dao mi priliku da izadjem iz tvoje cvijetne baste...
Samo znaj,jadnice,to tvoje cvijece ce uvenuti,a ti zajedno sa njima...

Odletim nekad... samo tako...
Posmatrala sam taj dan vatru...godinama bih je mogla samo gledati...tako mocna i tako lijepa...bajkovita...nerealna...cudna...osvijetlit ce mi vidik,ugrijat ce me,ali ce me i unistiti...u vatri su drva,papiri i jedan ekser...papiri su nestali vec sa mojim drugim uzdahom...drva su vremenom izgorila...ostao je pepeo...i ekser...
Da sam sad u toj vatri...da smo svi mi ljudi u toj vatri...ko bi od nas bio papir,a ko ekser?...ko bi bio vatra?

...a ti si samo prosao...kao da sam ja stranac...kao da nikad nisi dijelio trenutke ljubavi sa mnom...samo si prosao...tvoja ljepota opalila mi samar...osamucena sada,samo se sjecam toga...prosao si,a ni pogleda na mene spustio nisi...osusila se i tvoja ljepota i sve sto ustvari cini covjeka...

U postelji lezim bolesna...izkasljavam ljubav...pokusavam izbaciti tebe,ali mi ne ide...pokrivac sam tijesno omotala oko sebe...zalijepljen je za mene...pricvrscen...
A ti se ipak provlacis kroz taj pokrivac...u tom tijesnom ti nalazis prostor...i vec vidim ruke tvoje snazne,velike,muske koje su uvijek znale gdje da me dodirnu...tijelo tvoje zgodno,misicavo kao puzle se sastavlja sa mojim...kosa tvoja duza,tako mekana ali i cvrsta trazi moje ruke...pramenovi tvoji su vec nasli leziste izmedju mojih prstiju...svaku tvoju dlaku,koja je uvijek na mjestu stajala,ja sam ti premjestila...tvoje usne...zavodne,opojne,privlacne...velike,pune,kao nacrtane,uvijek suhe...usne tvoje uznemiravaju svaki moj zivac imajuci kontakt samo sa jednim parcetom moga tijela(koje god to parce bilo)...usne tvoje imaju moc da me vode u drugi svijet,van ovog uzasa...raj je svugdje oko mene...one i znaju koju igru igrati kada i gdje...pred njih se stavljam u poziciju ucenika i podcinitelja...tvoje me oci gledaju,smiruju,crpe iz mene svu snagu,cine me bespomocnom...pred tvojim ocima koje mi se smjeskaju i koje imaju kljuc od mog srca,bit cu ti robinja...dodiruj me vjecno rukama svojim,ljubi me vjecno usnama svojim,gledaj me vjecno ocima svojim,sve dok na vrhuncu svoje srece i uzitka ne umrem...da se uvuces u moju kozu i ostanes tu zauvijek putovala bih na mjesta koja nisu dio ovog zivota i svijeta...na mjesta bez imena,gdje cvjetovi vjecno mirisu i rastu,gdje ptice vjecno lete i pjevaju,gdje ljepota i dobrota vjecno zive,gdje sve sja...
Bolesna od ljubavi...bolesna od tebe...budim se...pokrivac jos uvijek tijesno omotan oko mene...ali izmedju pokrivaca i mene nema tebe...tu izmedju,tu u tom tijesnom se nisi uvukao ti...
Kasljem...ali izkasljati te necu nikad...sklanjam pokrivac sa sebe...nema te...pokrivam se opet...zelim opet zaspati...

Sjedimo tu u nekom nasem krugu...svaka sa svojom pricom...svaka sa svojim vidikom...svaka udaljena od druge sjedeci odmah tu pored...
Sarena smo jaja...svaka svoju pricu prica...tako razlicite...sjedeci tu tako dugo zajedno...godinama sjedeci...nase crne strane licnosti postaju sve vise vidljive...vidimo zlobu jedna drugoj...vidimo okrutnost...vidimo sve lose u nama jedna drugoj...ali nastavljamo sjediti u tom nasem krugu...
Dodje mi nekad da prekinem taj krug...dodje mi nekad da odem daleko od vas...
Ne slusam vise vase price...ne podnosim nekad tu prisutnost vasu...jer upoznah se sa manama vasim...upoznah se sa djavlom u dusama vasim...
Ali ja ipak ostajem tu...ostajete i vi...jer zavoljeh vaseg djavola...zavoljeh vas u potpunosti...i iako nekad zacepim usi kad pricate nesto sto je daleko od mog vidika...ipak vas volim...onaki kakvi ste...i dobri i losi...to je vas djavo...al je taj djavo dio vas i bez njega vi ne biste bili vi...moji prijatelji u krugu moga prijateljstva...naseg prijateljstva...
Jer to je i najveca vrijednost koju donosi prijateljstvo...voljeti svakog od vas bas onakvi kakvi ste...

Pisala sam ti 'odbaci proslost',a ja je jos nisam bacila...odgurnula je jesam na tren,al je odskocila i vratila se...govorila sam ti 'odbaci proslost' a ja joj se sada vracam...
Hodam cestama,ulicama,putanjama...stojim na mjestima,coskovima,hodnicima,prolazima...svugdje dok hodam i stojim ocekujem tebe...a tebe nema...vracam se u onu proslost...
Ali zasto?...zasto?...zelim da znam zasto...jer sve je bilo i proslo...vracam one poljubce iz proslosti i stavljam ih u svoj san...razmisljam o tvojim ocima,o tvojoj kosi,o tvom osmijehu,tijelu i o tvojoj blizini i kako bi se ja u njoj osjecala...
A koju ti igru igras?...dajes mi neke znake...signale...da li da se u njih pouzdam...da li su iskreni...ja se tim tvojim signalima odazivam...i da li time padam u zamku ni sama ne znam...da li ti je stvarno stalo ili se samo igras...
S tobom nikad ne bih mogla opet biti u zagrljaju...nas vise nema...ja nisam ni zaljubljena...ali o tebi razmisljam i pred tobom se ponizavam...
Da li stvarno tu ima jos neceg malo sto moje srce osjeca prema tebi ili je ovo samo govor uvenulog cvijeta koji gladan i zedan ljubavi pred smrt doziva one lijepe dane...doziva sunce...i ja tako zbog ocaja i ceznje i zudnje stvaram svoje ljubljene i svoje dragane...
U ovoj noci tihoj i toploj zaspati nisam mogla...sama sam bila...bit cu i sutra medju ljudima,u gomili...
Tebe moram odbaciti opet ali tako da vise nikad ne odskocis,vec da zauvijek odletis...nisi mi pomoc u tome,ali sa jakom voljom cu uspjeti...jer gledat cu siroko...gledat cu u mnostvo drugih ociju koje mene gledaju...
ova noc
Ova noc,pored svoje toplote koju nosi,cini da ja drhtim...

Danas,prije 71 godinu se rodila Audrey Hepburn...ta diva koja je u sebi imala sve...ta njena dobrota i njen karakter se vidio u njenim ocima...rodjena sa talentom da glumi i da osvaja svijet glumom...njenom prirodnom glumom bez skole ili nekog tecaja...tim darom je ljudima stvarala suze u ocima...osjecaj tuge,srece,ali i bola i ljubavi...osim toga bila je i humana pomazuci siromasnim ljudima...djeci u Africi...imala je ljepotu izvana i iznutra...potpuno je zracila...
Ne zelim vise da pisem..necu se moci zaustaviti...
Uglavnom,da nje nije bilo,ne bi snage u meni bilo da nastavim pratiti svoj cilj.

Mali cvijet u maloj vazi...cuci...vene...njegove male,njezne,krhke latice postaju sve slabije,skupljaju se...gube svoju boju...cvijet visi iz te male posudice...i kao da doziva...kao da vice...bespomocan..."pomozi mi,spasi me"...i taj cvijet koji se nekad uzdizao u visine,koji je s ponosom sirio svoje latice,pokazivao svoje boje i svoj sjaj,a njegovoj ljepoti se divili svi i cinila se beskrajnom...taj cvijet...umrijet ce u toj maloj posudici...tezeci za zemljom od koje je otkinut...
Ja bez ljubavi sam taj cvijet...otkinuta od osjecaja zbog kojeg zivim...otkinuta od njeznosti i strasti...od poljubaca i dodira...od zavodnih i slatkih pogleda...od pogleda muskih...pogleda njegovih...otkinuta od rijeci muskih koji su muzika u mojim usima...sta god da kaze,njeguje moje srce i dize me do zvijezda...otkinuta od svih cari i ljepota koje ljubav donosi...bez onih punih misli...bez inspiracije da ucinim toliko stvari zbog velike uzbudjenosti...i ja tezim za tim otkinutim...ali ne zelim umrijeti u mojoj vazi...gdje je moja ljubav nestala?...zar ce dopustiti da ja venem i da se susim,hraneci se samo vodom...
*
Ti nisi nikad postojao...ja sam te stvorila...stvorila sam tvoje poglede...tvoj slatki osmijeh...tvoju ljepotu...sjao si u mojim ocima...ja sam bila zedna za zemljom...za ljubavlju...i vidjela sam tebe kao muskarca iz mojih snova...idealnog...ali ti si ustvari iluzija...zbog zelje jake stvorih te...i kacila sam se na tebe...kacila sam se na zrak...u nekom trenutku sam se probudila...i vidjela tebe kakav si zaista...pruzili smo si ruke,upoznali i pricali...ti nisi nista od onoga sto si bio u mom zamisljenom svijetu...
*
I dalje trazim...i cekam...ali polako...zedna i gladna jesam u toj svojoj pustinji u mom srcu...necu lagati..strpljiva nisam niti mogu biti...jer ponestaje mi snage...gasi se polako svaki moj komad ljudskosti...znakovi koji mi govore da sam covjek se gube...i zato se samo pitam...gdje je moja ljubav?....gdje je ljubav moja nestala?

Tako je lako...utonuti u moj zamisljeni svijet...samo zatvoriti oci...i vec sam tu...pokatkad i otvorenih ociju sanjam o drugom svijetu...
Zasto ne bi moglo biti sve jednostavno...bez pravila koji covjek sam sebi postavlja...zasto ne bi mogli zivjeti poptpuno slobodno...opusteno...kao ptice...u mom svijetu smo svi vile i vilenjaci...goli lutamo,leprsamo...idemo od mjesta do mjesta...od osobe do osobe...bez stida...bez suvisnog razmisljanja...s osmijehom na licu...nema pravila...radimo sta god pozelimo...cinimo sve sto nam je srcu drago...
Jesam li ja u pitanju?...je li to moja krivica?...samo zato sto zivim spontanim zivotom...sto zelim da se sve odvija spontano,slobodno,opusteno...
Ne podnosim tvoje poglede,kad znam da necu dobiti nista vise od toga....ne podnosim tvoje poglede kad znam da mi neces prici...te tvoje poglede,otrovne,zarazne,slatke,zavodnicke,ne mogu podnijeti kad tako ne prestaju...u smrt ces me odvesti,a u sjecanju ce ostati samo tvoji pogledi...zar mi pruzas samo jednu jedinu stalnu radnju?...ne moze postati monotona jer ima moc da hipnotizira...ali i da me ucini nestrpljivom...bijesnom...
Zasto mi ne pridjes?...zasto ne napravis tih par koraka...ti koraci su jedini koji razdvajaju tebe i mene...i rijeci tvoje koje cekam da izustis...zasto mi ne pridjes?...moja ruka te ceka...moje oci te dozivaju...moje srce te vec grli...zasto mi ne pridjes?...pogledi su nam vec spojeni...zasto da ne spojimo i rijeci i njeznosti...zar i ti zivis u tim pravilima sopstvenim...
U mom svijetu ti si mi vec prisao...jos od prvog trenutka kad smo se ugledali...kad su nam se oci spojile nevidljivim koncem...kad smo bili hipnotizirani ljubavnom hemijom...onako kako si spontano i slobodno prisao,tako je i nasa ljubav bila slobodna...lagana...cista...zanosna...neobavezna...vjecna...
Moj svijet nikad nece biti i ovaj stvarni svijet...znam da mi neces prici...ostat ce ti koraci izmedju nas...rijeci se nece roditi,tisina ce ostati...izmedju nas mozda i rijeka protece...nasi pogledi ce ostati...ali,cuj,zatvorit cu oci i konac ce puci...

Nalazim sebe medju zemljom po kojoj gazimo...ja sam glina...oblikujem se jos...sama sebe,ali i drugi prave razlicite oblike od mene...mijenjam formu...mogu biti tvrdi i teski kamen koji se ne moze slomiti...a mogu biti i latica nekog cvijeta,koja se odvoji od njega i luta dalje onako slabasna po nebu...gdje li ce se na kraju spustiti ni sama ne zna...
I dok sam glina,dok tako lako mijenjam svoj oblik,nisam nista na ovom svijetu...osim duh...duh medju ljudima...prisutna fizicki,ali odsutna dusom...dom ne mogu nigdje naci...jer trazim sebe...trazim svoje srce...trazim svoju srecu...trazim svoj identitet...napustila sam svoje gnijezdo i ljude u njima...rasirila sam siroko svoja krila i letim...ali ne znam ta krila opet skupiti...ne znam gdje zaustaviti se...nista nisam postigla...ostala sam sama tragajuci...a za cim to?
Ja sam jos ta glina medju zemljom koju gazimo...hoce li neko doci i napraviti neku stalnu figuru od mene...da tako ostanem za vjecnost...hocu li ja iskoristiti svoje ruke da zapocnem sa tim formiranjem,a i da ja zavrsim tu figuru...

To je bilo tako davno...bila sam djevojcica...bilo je to doba velikih bijelih kragnica...doba svezane kose u kikice ili pletenice...kosa tako njezna kao svila...velike oci iza jos vecih naocala ispitivale su sve radnje koje su se desavale oko njih...ruzicasta puna usta...crveni obrazi...doba kada sam budila i nezive stvari oko sebe svojim osmijehom...svojim kikotom...svojom djecijom srecom...i,na posljetku,doba prve simpatije...
Ti si tada bio razlog zbog kojeg sam ja u svojim mladim danima pocela pisati svoj 'ljubavni dnevnik'...a bila sam tako sretna sto imam taj dnevik sa bravicom i kljucicem...ocarana tobom pisala sam cesto '+' izmedju moga i tvoga imena...opisivala sam tebe u detalje...za nas prvi susret sam upisala ono tipicno djecije 'njegove ruke su bile tople kad sam ih dotakla'...i sve mi je bilo divno...sve krasno...zvala sam te 'moja simpatija'...svaki dan sam bila u svijetu maste...period kroz koji sva djeca prodju...
Vrijeme je prolazilo...a sa njim i stvari...polako i tako neprimjetno su se skidale kosuljice sa velikim kragnama,sareni dzempercici...skidale su se naocale...kosa bi se raspustila...osmijeh bi se sve rjedje pojavljivao na licu...i tako jednom...moje oci su se zatvorile...i sa spustanjem kapaka nestao je taj djeciji znatizeljni,ispitivacki pogled...kad su se oci ponovno otvorile,pogled je bio ozbiljan...ali opet,i tada,prvo sto sam ugledala bio si ti...jos uvijek je ostao samo jedan,onaj stari dodir s tobom...nismo se znali...ali ti si ostao 'moja simpatija'...iako je toliko toga otislo s vremenom,moje mastanje je ostalo...ono mastanje 'da mi je s njim...'...ne znam kako se to moje vrijeme gledanja u tebe i pisanja o tebi zavrsilo...valjda sam se jednom pogledala u ogledalo i shvatila koliko je vec vremena proslo a ti i ja smo jos uvijek na pocetku...ti me jos nisi ni pogledao...'moja simpatija' ti vise nisi bio...pocela sam gledati i one pored i iza tebe...bas tada si ti mene prvi put ugledao...zastao si...i gledao me...ali bas tada putevi su nam se razisli...
Od tad je proslo dosta vremena...mnogo godina...prvi put sam te danas nakon tih godina vidjela...jedva sam te prepoznala...sta vrijeme cini...ali ipak sam prepoznala te oci koje sam tako dugo gledala...tvoj pogled je jos uvijek bio isti,ali ipak to vise nisi ti...vjerovatno ni ja tebi nisam vise licila na sebe...i pogledi su nam se sudarili...to je jedan poseban osjecaj kad se vidi prva simpatija nakon nekog perioda...to sad znam...i taj osjecaj me presjekao...onda to nije bila ni ljubav,ni zaljubljenost,nego jednostavno nesto cisto djecije...ali ipak,vidjeti osobu zbog koje sam niz godina ispisivala i iscrtavala roze stranice tog 'ljubavnog dnevnika',zbog koje sam tako cesto mastala i razmisljala;jako je cudno...prvo sam ti htjela prici...ali onda sam pomislila 'ma ti si me mozda i zaboravio'...ostala sam zalijepljena na istom mjestu kriomice gledajuci te...bas cudno...onda su nam se putevi opet razdvojili...kao onda...a u mom stomaku je ostalo to moje novo osjecanje...

Zar nije komplikovano stvorenje covjek...ne mozemo bez ljudi,a ne mozemo ni bez njih...kada se za nekoga vezes,kada imas tu svoju "srodnu dusu",osobu koju volis,ljubis i koja ti je najbolji prijatelj;dijelis jedan zivot s tom osobom...imas nekoga ko je uvijek tu...ali rijeci tako brzo zabole,pogledi tako brzo zabole,i postanes tako slab i osjetljiv da te sve zaboli...imas tu osobu ali je sve bolno...svadje i konflikti su tako cesti...u zelji nekoj da sve bude idealno i savrseno u tom odnosu...a time pravis gore,a to jos nenormalno boli,jer tu osobu volis...i tesko ti je...tuga ti nekad bude dio dana...
Kada si sam,u pocetku ti je lijepo...uzivas i opustis se...ali s vremenom tako bi rado podijelio trenutak s nekim...tako bi rado s nekim popricao...s nekim se smijao...zabavljao...ustvari covjeku fali to uzbudjeno stanje tijela...gdje s nekim osjeca radost,ljubav,tugu ili strah...samo da osjecanje podijeli s nekim...covojeku je potreban neko ko zna kako ce se on ponasati u odredjenom trenutku,koji ce pokret napraviti,sta ce reci...a jedino sto osjecas u toj samoci jeste usamljenost koja gusi...
...zato treba umjerenost u svemu...svega pomalo...
I tako ja sjedim u prostoriji koja nije toliko prazna koliko se meni cini...tisina...cuju se neki zvuci iz daljine...i tako bih voljela sada se s nekim smijati...tako bih voljela sada s nekim pricati...glava mi puna raznih misli,pa bih tako rado da ih nekom saopcim...tako bih rado sada neku osobu pored sebe koja me zna,koja me beskrajno usrecuje...uzimam svoj stari imenik...listovi tvrdi,teski...listam...citam ime po ime...osobe mi kroz misli prolaze,a njihovi likovi,face mi se prikazuju...svako sa svojom pricom...ali nikoga za nazvati...niko za pricu sa mnom...niko ko me bar malo zna,bar malo usrecuje...ako i ima te osobe...niko ko bi shvatio moj poziv...toliko imena,ali ipak zatvaram prazan imenik...ostala sam sjediti...sama...u praznoj i pustoj prostoriji...misli neizrecene...sreca ne podijeljena...

Jeste li se ikad upitali koliki je svijet...koliko samo ima ljudi na ovom svijetu...prolazimo pored toliko ljudi samo u jednom danu...i to samo na jednom mjestu...a kad bi mogli napraviti svjetsku turneju...put kroz cijeli svijet...pogled nam se ne bi skidao od svakog parceta zemlje pored koje prodjemo...ah,da samo jednom prodjemo kroz sve dijelove svijeta...da samo pogledamo svako drvo...da pogledamo sve vrste trava i zemlje...da pogledamo to nase zajednicko nebo kako izgleda na drugim mjestima...da li je svugdje iste boje...da pogledamo sve rijeke,njihove tokove,njihove brzine,njihove boje...da pogledamo sva uzvisenja,sva brda,sve planine...da vidimo kakve oblike prave i koje visine dosezu...da pogledamo na kraju i sve ljude...te razlicite boje koze,te razlicite ruke,te razlicite boje ociju...sve tako razlicito...toliko ljudi...
Kad bih prolazila kroz cijeli svijet...svaku bih osobu zaustavila...i pitala bih je nesto...samo nek mi nesto kaze...samo da cujem kako prica...'hej ti,zasto se nosis tako neobicno?'...'ti,zasto tako tu sjedis i imas taj pogled?'...'a ti,zasto pravis te poteze?'...izvinite sto ovako pitam...ja sam samo u prolazu...tu sam kao usput...pa sam se zaustavila samo da vas pozdravim,da vam pozelim dobar dan,da vam pozelim dobro vece...zanima me vas zivot...mi smo svi tacke poredane na razlicitim mjestima i stranama jedne lopte...dobar vam dan zelim svima...sta vi radite u svom zivotu?...cime se vi bavite?...sta vi najvise volite raditi?...koji je vas cilj u zivotu?...kako li vi zivite?...u prolazu sam...ali me samo zanima...koliko li imamo razlicite zivote?...da samo znam da vas ima...da samo znam koja i kakva ste tacka na nekom mjestu jedne lopte...

Vidjeh mnogo toga...nove slike...novi pogledi...ali gdje je srce tu je dom...i opet mi srce najvise zatreperi kada udjem u svoj grad i u svoj dom...vratih se...
...slijede dvije spise koje sam pisala u putu...

Putujem...
okolinu cu promjeniti...svakodnevnicu promjeniti...dan osvjeziti...druge poljane gledati...druge drvorede gledati...druge sive ulice gledati...druge gradove gledati...
Putujem...
napokon ljudi novi...nova atmosfera...nesto drukcije...
Putujem...
umit cu se hladnom vodom danas...a krv ce mi u novom ruhu zaigrati...
Putujem...
vidjet cu tebe,prijateljice moja...i zagrlit cu te...ah kako cu taj momenat sacuvati...strpat cu ga duboko u dzep,a dzep zatvoriti...
Putujem...radujem se...u promjeni uzivam...

Imam zelju da te poljubim...jaku zelju...samo da dotaknem te tvoje usne...da se poigravam sa tvojim jezikom...
Poljubim te...nas poljubac traje neocekivano duze...
Dobila sam za cim sam toliko zudila u tom trenutku...
Naglo odem...bas onda kad je najljepse...tebi...a i meni,mada ti to ne znas...odem...potez tako hladnokrvan...kao da si ono isto drvo pored kojeg svaki dan prolazim...
I tako svaki put...samo u tvojim poljubcima mogu utonuti...utonuti u vatrenu i strastvenu stranu odnosa...
I uzimam od tebe taj dio koji me ispunjava...nista mi vise ne treba...
A ti?
Padas nesvjesno na moju igru svaki put...ne primjecujes da se ja poigravam...jer i ti igras svoju igru...samo sto ja tvoju igru vec znam...znam je isuvise dobro...znam svaki tvoj potez...
Dok me ljubis pokusavas da me zadrzis...ali uvijek se desi isto...ja odem...a tvoja nada je besmrtna...
Poljubila sam te onda jer sam imala zelju...poljubila sam te tada jer sam imala zelju...moje nagone ne mogu kontrolisati...poljubit cu te jednog dana opet jer cu pozeljet tvoje usne i nacin na koji me ti dodirujes dok smo tako spojeni...poljubit cu te poslije,nekad opet,jer volim da se igram...
Ljubit cu te tako danima,mjesecima,godinama....
Ljubit cu te sve dok...
...jednog dana...hoce li biti noc i pun mjesec,ne znam...hoce li biti sunce jako,a niz lica ce nam kapati znoj,ne znam...hoce li biti kisa,a mi mokri,ne znam...hoce li biti snijeg,i bijeli pokrivac oko nas,ne znam...ali bit ce dan kada ce ti razum pobijediti zaludjeno srce...dan kada ces ti ojacati...dan kada ces shvatiti zlobu i okrutnost igre nase...kada ces shvatiti ironiju ljubavi nase...ili ces shvatiti da tu nema ljubavi...dan kada cu te ja opet krenuti da poljubim,a ti ces me samo pogledati,nasmijat mi se,okrenuti i otici...da;ti ces otici!
...nisam osjecala nista,ali sam uzivala...vremenom si mi postao drag...za igru treba dvoje,a ti se nisi igrao...kada odes,necu se kajati za sve ucinjeno,necu biti povrijedjena...ali bit ce mi zao jer sam te izgubila...ne kao ljubavnika vec kao covjeka...
...zato prestajem igru danas...

Mirisna svijeca gori velikim plamenom...na mom stolu...donosi mi svjetlost,toplotu,miris,raspolozenje i neki njezni osjecaj...lijepo i zacaravajuce ju je gledati...
Jedna mala svijeca,a toliko moci u njoj...pozelih da budem svijeca...
Jednog dana smo se vidjeli...tog dana prvi put...i gledali smo se...stranci smo bili...ali smo se skriveno smjeskali jedno drugom...bili smo zajedno na tom mjestu...sjedinjeni u zajednickoj ljubavi...ljubavi prema istom letu...onaj moj let je i tvoj let...i taj dan smo zajedno letjeli...oboje smo uzivali...i gledali smo se...nisam ti prisla...ti meni nisi prisao...nismo se vise vidjeli...danas sam te opet ugledala...prepoznala te...to su bile samo tri sekunde...samo si prosao pored mene...kao stranac...a mi i jesmo stranci...nema vecih stranaca od tebe i mene...nikad rijec nismo razmjenili...ali isli smo oboje putevima zadovoljstva i srece...oboje uzivali u istom...i time smo bili spojeni...prosao si samo...okrenula sam se za tobom...i onda me obuzeo neki neugodan osjecaj i misao da te mozda nikad vise necu vidjeti...kako cudno...'tako blizu,a tako daleko'...zaintigrirao si me...a zar ces biti u mom zivotu samo prolaznik...
I tako iz dana u dan prolazimo pored toliko ljudi...pored toliko stranaca...
I tako iz dana u dan gledamo u toliko ljudi...nepoznatih ljudi...gledamo u strance...
I tako iz dana u dan,smo prolaznici milionima ljudi,i oni su nama samo prolaznici...samo smo prolaznici...
Neke necemo ni primjetiti...a neki ce nas ocarati kao mene ova svijeca...
Ali ostat ce prolaznici...mi cemo ostati prolaznici...samo prolaznici...

~[i]Stablo koje se nikad nije moralo boriti
Za sunce,nebo,zrak i svjetlo,
Nego je stajalo na otvorenom,izlozeno kisi
I uvijek dobivalo potrebnu vodu,
Nikada ne postaje kraljem sume
Nego zivi i umire krzljavo...
Dobro drvo ne nastaje s lakocom,
Sto je snazniji vjetar,to je snaznije drvece.[/i]~

Provele smo zajedno trenutke nasih zivota...smijale se...trcale po livadama nasih zivota...svaki cvijet smo primjetile i pozdravile...svakom leptiru se divile...tolika je bila nasa sreca...nasu radost je culo i sunce...i milovalo nas je po nasim licima...zivot je bio lijep...jer bile smo zajedno...trenutke smo zajedno dozivljele...i one su zapisane u nasoj historiji...zacrtane u nasim uspomenama za vjecnost...
Na toj prostranoj livadi na kojoj smo trcale zajedno,drzale smo se za ruke...ali kisa dodje...nase sunce nesta...ti si imala svoj put do skrovista,a ja svoj...i pustile smo ruke...
Nismo se vise drzale...
Sad smo negdje...zar je bitno gdje...jer nismo zajedno...svi trenutci sada dozivljeni bez tebe nemaju zapisa...povezane smo...povezane smo nasim srcima...ma daj...reci mi,sta imam od toga kada nisi pored mene...kada ne mogu vise s tobom mirisati cvijece i posmatrati leptire...kada je moja livada poplocana...ja bih voljela vjerovati da su nasa srca blizu...ali nisu...daleko su...jer trcim bez tebe...dok trcim ipak osjecam nesto,jer covjek sam...ta osjecanja ne mogu vise dijeliti s tobom...trcim,znaci zivim...zivim bez tebe...imam zivot u kojem mi se nesto desava i u kojem osjecam...ni ono sto radim ni ono sto osjecam ne mogu vise podijeliti s tobom...ti ni ne znas vise kako zivim,kako razmisljam...ti ni ne znas da li sam se promijenila...nista vise ne dijelim s tobom...pa kako mozemo biti jos povezane...
Veze nas jedino jos proslost...ona nasa zajednicka historija...ona nasa uspomena koju smo zajedno crtale...ali zar je dovoljno?...to meni samo stvara bol i nostalgiju...
Znam,cujemo se...a zar mislimo da na osnovu toga jos uvijek zajedno trcimo po livadama...pa zar ne uvidjas da sada svako ima svoju livadu...nema puta do tebe...nema puta do mene...nista vise ne dozivljavamo zajedno...sve sto je bilo nikada vise nece biti...
Prijateljice,moja draga prijateljice...s pravom te jos uvijek tako zovem,zbog nasih zapisa...ah ti nasi zapisi...tinta se prosula po njima...
Prijateljice,moja draga prijateljice...zovem te jos uvijek tako i zbog toga sto si taknula moje srce...ne,ti si ga onda jos zagrlila...usla si u moje srce...i ostala...
Prijateljice,moja draga prijateljice...zivoti su nam dva goluba...jedan je otisao na sjever,drugi na jug...ono sto ostaje to su uspomene...pozelim tako cesto da ti opet uhvatim ruku,ali ovaj put cvrsto,da te vise nikako ne pustim...i pozelim da opet trcimo nekom nasom livadom...da se opet zajedno smijemo...i da opet trenutak bude nas...pozelim...
Gdje si sada?...sta radis sada?...zar ne bi bilo lijepo kad bih opet kao prije znala u svakoj sekundi gdje si,sta radis i kako se osjecas...
Prijateljice,moja draga prijateljice...ona kisa je ova velika daljina izmedju nas...ova daljina koju i ti i ja osjecamo kako bode sve ono sto bi mi voljeli da bude nase zajednicko...daljina je nas najveci neprijatelj...daljina je razlog ovih suza koje kapaju po tastaturi...daljina...daljina,prijateljice moja!

U drustvu si bio omiljen...svi su te voljeli...svi su ti se divili...da li znas to?...bio si jako talentovan...imao dara za mnogo stvari...bavio se svim sto ti je srce voljelo...da li znas to?...bio si lijep...zgodan...uvijek upecatljiv...interesantan...djevojke u svojim ludim godinama su se okretale za tobom i slatko ti se smijale...da li znas to?...bio si pametan...donosio si uvijek razumne odluke...imao si 'klikere' za sve...da li znas to?...imao si zivot...super zivot...da li znas to?...da li znas...bacio si svoj zivot...tako vrijedan i dragocjen...tako lijep...da li znas...zivot si svoj bacio...
Sinoc te gledam dok sjedis...jedva sjedis...drhtis,treses se...nervozan si...ne gledas me vise u oci kad pricas...ne gledas vise nikako u oci ljude...izgubio si svoj sjaj u ocima...to su sad dva ugasena svjetla i u njima vidim samo patnju...vidim nesto tako tesko,bolno...srce mi paraju tvoje oci...da li znas to?...tvoja prica...bez imalo smisla...slusajuci te,rijeci izgube svoju vrijednost...rijec nije vise tako lijepa kad izlazi iz tvojih usta...sve sto kazes odbija od covjeka,od ljudi...tom pricom odbacujes ljude od sebe....da li znas to?...ali opet,sve to sto kazes takodjer stvara bol u nasim srcima...tuzno je...lutas negdje pogledom...hodas negdje...ides negdje...zasto?...to nisi vise ti...izgubio si samog sebe...ne gledam vise istu osobu...ta stvar te je pojela...pojela je tvoju licnost,tvoj karakter...pojela je tvoju dusu...sad nisi nista...tako bez duse tu sjedis...ni mrve ljudskosti u tebi...bio si kompletna licnost...da li znas to?...a sad je u tebi sve prazno...jedino sto te sad cini kompletnim jeste ta stvar...da li znas to?....
Ne zelim da te sazaljevam...ne volim to raditi...sve se moze izlijeciti,samo srce ne...a tvoje srce ima veliku ranu...ne zelim te sazaljevati...ali tuzna sam...tuzna sam zbog tebe...osjecam da ti je tesko...ti si kriv...ali ja sam opet tuzna...zelim ti pomoci...ali izgubila sam se...kako da ti pomognem?...
Pored svega onoga sto ti je pojedeno...ima jos tu ono sto nam niko ne moze uzeti...nasa srca...nasa osjecanja...znam,srce ti je izderano...ali osjecas jos...vidim da se ne mozes vise nasmijati kao prije...kao da si nalijepio vjecnu masku tuge...kazem ti 'nasmij se',a ti ne mozes...molim te,snagom svoga srca ranjenog...izbori se...pocni bitku danas...nekako,pored svega,imam ipak nadu i vjerujem da bi uspio...
Nije mi jasno zasto...zasto...zasto si to morao uciniti...zasto...
Bio si mlad,lijep,pametan,uvijek raspolozen i veseo...svi su te voljeli i divili ti se...imao si mnogo talenta...imao si zivot...i zivio si ga...a sad si star,uvenuo si i osusio se,pamet ti je ispijena...tuga te je svladala...niko te vise ne vidi...vide samo jedno veliko 'nista'...ne radis vise nista,ona stvar je tvoje talente duboko zakopala....sad nemas zivot...sad ne zivis vise...da li znas?...da li znas to?...da li si svjestan sta si ucinio...da li si imalo svjestan...hoces li ikada biti...samo mi odgovori na to jedno pitanje...da li znas?

Sretna si...primila si njegov poziv...tvoje lice sija...osmijeh tvoj se siri...oci ti se sjaje...mogla bi dotaci oblake...skaces,vices...srce ti lupa...cak ga i ja cujem...na sve si zaboravila...ni o cemu vise ne razmisljas...osim o njemu...i ja sam sretna zbog tebe...i govorim ti kako mi je drago za tebe...ali ti si vec odlutala...vec si odputovala u zacarani svijet...a put do njega ti je tvoje srce pokazalo...sad si negdje s njim...iako pored mene...samo nemoj daleko otici...nek te vodi srce,ali znaj put povratka...ne zelim da se promjeni tvoj izraz lica...ah kako si lijepa...tako sretna...kako sreca uljepsa covjeka...i kao dijete skakuces oko mene...ne znas gdje bi prije i sta bi prije ucinila...i u onom svijetu vec ga ljubis...i gledam te kao neku potpuno novu osobu...dok tako blistas shvacam koliku moc ima ljubav...te nagle pokrete koje sada cinis,ne proizvodis ih ti,vec ljubav...taj tvoj osmijeh od zvijezda do zvijezda,za njega nisi ni svjesna,to se ljubav smije...cuvam tu sliku jer znam da je kratkog vijeka...ali ne zelim razmisljati o buducnosti...sad si beskrajno sretna...i ja sam sretna zbog tebe...ljubi ga ako ga zelis ljubiti...ljubi ga i u snu i u javi...ljubi...cuvaj tu radost...cuvaj taj osjecaj...cuvaj dok mozes...

Ovih dana...a i ovih posljednjih sedmica...mota mi se po srcu neki osjecaj...oko njega ide kao umiljata macka...zuji oko njega kao pcela...opet mi je dosao osjecaj ceznje....ceznem za muskarcem....za poljubcem,za dodirom,za tim lijepim osjecajem...mada je nedavno to bilo...ali valjda nije bilo lijepog osjecaja...ma kod mene uvijek nesto fali...ceznem za onom mojom igrom sa muskarcem gdje se ne upustam ni u sta...ceznem i za vezom...mada mi je to isto...i veza je meni igra...nema briga,nema problema,nema nikakvih razmisljanja...njezni poljubci...strastveni poljubci...dodiri gdje ti svaka dlaka na tijelu zadrhti...svaki misic se uznemiri....najezis se...njezni dodiri...strastveni dodiri...jednostavno to vrijeme provedeno savrseno...mozak 'prazan'...nema o cemu da se razmislja...cisto uzivanje...nema rijeci...ako se i izgovore,to budu neke ljupke rijeci koje izvor vuku iz raja...bez brige da cu se morati predati...da cu morati dio sebe dati,podijeliti...bez nekih objasnjenja...to je igra...to je moja igra za sad...i lijepo je islo do sada....mada se i na tom putu sretnu rupe...i moje srce je svaki put u nekim trenutcima osjecalo neku prazninu....znam i osjecam da ce se sve ovo promijeniti kad-tad...bit ce drugacije...ali ja dok jos mogu kontrolisati stvari,igrat cu se i uzivati...i sada ceznem da opet nekog susretnem...neko interesantno bice....i dok ne sretnem,sanjarim i mastam...ah kakav bi zivot bio bez maste...kad ne bih mogla utonuti u taj neki svijet gdje je sve prelijepo,divno...i u tom svijetu sad smo sad ti i ja....ti ne postojis....rodjen si u mom svijetu maste....na mome srcu koji cezne....u onom mom dijelu duse gdje sam blaga,njezna,romanticna i gdje zelim biti voljena....i mi smo sad negdje zajedno....milujemo se....govoris mi lijepe rijeci....s obozavanjem dodirujes svaki dio moga tijela...bozanstveno i blazeno dodirujes moje usne svojim slatkim usnama....i tu smo...zajedno....trenutak je nas i mi uzivamo u njemu...o buducnosti ne razmisljamo...lijepo nam je...i to je jedino sto je vazno...

Suze u ocima....slijevaju se na zajapureno lice...koji je razlog?....nema razloga...i ne prestaje jedna po jedna suza da silazi niz crvene obraze...koji je razlog?...nema apsolutno nikakvog pravog razloga...rub od majice mokar...drhtave ruke teze tome da pokriju lice...da stisnu lice...nije mi jasno....majko,zasto placem?...reci mi jer ti me znas najbolje...zivot zene je tako komplikovan....placem i dalje...
*
Kada bacite grudvu niz neku padinu,ona ce se kotrljati i povecavati sve vise i vise...i na kraju se stvori jedna ogromna loptasta masa opasna po zivot...tako i mi svi imamo grudvu u sebi...ta grudva to je nasa bol...to su nase emocije koje nas podsjecaju na to da smo ljudska bica...svakom daje znak da je covjek...toj grudvi nije mjesto u nama...ona mora izaci...a ako se pak zadrze sve grudve u nasoj dubini duse....nastaje ogromna masa...ogromna masa suza...lavina suza...
*
Tada si mi se nasmijala i rekla ljubaznu rijec-dvije....ah koju moc ima tvoj osmijeh i tvoja rijec....moc da prodje jedno veliko putovanje kroz sve dijelove moga tijela...da sve rane izljeci...i na kraju da zagrli moju dusu i zaustavi se u mome srcu....ono mi ugrije i razigra srce...lavinu si zaustavila ti....
Koliko samo istine ima u onoj japanskoj uzrecici:
'Jedna ljubazna rijec moze grijati tri zimska mjeseca.'
I osmijeh!

Pazljivo...korak po korak...hodam...koracam po snijegu...noge mi na svakom koraku upadaju...okrecem se desno...taj trenutak...tako znacajan...prolazim pored svoje proslosti...usporavam...zastajem i osjecam kako mi noge skroz upadaju u snijeg...a nove pahuljice sa neba lagano i polako se spustaju na moju kosu,moje lice,moja ramena....i tu je znaci....ispred mene....moja proslost....kako prizor zna da boli...sam pogled na to tako mi tesko pada...kako tuzno zvuci ta rijec "proslost"...ono sto je nekad bila moja svakidasnjica...ono sto je nekad bila moja sadasnjost...moj zivot.....nekad?....a cini mi se kao da je sve to bilo jucer...moj zivot,moj zivot nekad...otrgnuo se od mene,napustio me...i sad je tu...pored mene...istina-ja sam napustila taj zivot...nisam imala izbora...ali opet je zalosno,tesko,i boli...gledati nesto sto mi je nekad bilo sve...ja tom zivotu necu moci vise nikad pristupiti...gotov je zauvijek...taj svijet je umro...ostaju sjecanja koja bole....koja podsjecaju covjeka na prolaznost zivota....tako je to u zivotu...sve se mijenja....sve sto nam je danas svakodnevnica,sutra je proslost....danas se smijemo,sutra placemo jer smo pogledali u desnu stranu...jer smo pogledali tamo gdje smo nekad bili,a sad smo s druge strane....dok zivimo uvijek promjene....promjene je tako tesko podnijeti...tako tesko pomiriti se sa njima...naviknuti se na njih...treba za to snage......jos uvijek stojim....polako postaje hladno....sve vise pahuljica pada na mene...sve vise upadam...zbunjena sam....tako bih voljela uci u taj svijet....masem svojoj proslosti....ali nista...toliko se toga promijenilo...boli....osjecam se odbacenom..ne samo od tog dijela svijeta vec od cijelog svijeta....zasto sve sto je bilo ili sto jeste sada,mora i proci...zasto sve mora imati svoj kraj...nemam snage da izadjem iz snijega i nastavim koracati...taj prizor mi je odpio svu energiju...osjecam se tako slabo...ipak kupim zadnje kapi snage i nastavljam koracati...okrecem se posljednji put za svojom proslosti...opet nista.........zbogom.
...bilo je lijepo dok je trajalo...

Razmisljala sam o nekim stvarima danas malo vise....previse duboko otisla...odlutala....u svoj svijet misli....krenulo je tako sto sam se sjetila da u posljednje vrijeme svugdje vidim i osjecam ljubav kod drugih ljudi....svi su zaljubljeni,vole,ili pate za nekim...uglavnom,svi imaju neku osobu o kojoj razmisljaju...a ja.....ja nisam nikad ni bila zaljubljena....svidjalo mi se dosta njih,ali......cek,zar je moguce..govorim sebi:"vrati film,prisjeti se,dobro razmisli"...i polako mi jedna po jedna slika pristize...sve veze koje sam imala...ali ne....opet nista...sta god mi se desilo,koliko god bilo ozbiljno,ja sam to prihvatala kao neku igru...nista me nije moglo povrijediti,nista toliko obradovati i uciniti ushicenom....zar je moguce da je moje srce tako hladno...da u sebi nosim hladnocu...a sta je sa drugim stvarima...problemi u obitelji,problemi u svijetu obaveza,problemi sa prijateljima,problemi koje imamo sami sa sobom...sve nekako prevazidjem...budu ti teski trenutci,ali ja ih nekako nesvjesno odbacim...sve nekako brzo zaboravim...moje srce,zasto je tako hladno...i odzvanja mi u usima...hladno srce,hladno srce...i u tom trenutku sam osjetila tezinu...neku tezinu...nesto tesko me je guralo,bacalo prema dole,na pod...izgubila sam se...

sad malo dalje od ovih misli

Ne volim psihologe...jednom sam samo otisla kod psihologa i nije ni u jednom trenutku shvatio sta sam mu pokusavala objasniti...na kraju sam se ja osjecala kao da ja moram tom psihologu davati savjete...jer svi njegovi savjeti su bili automatski,bez smisla,bez ikakve veze sa onim sta sam mu ja pricala...rekla sam jednom i nikad vise...ne znam ni zasto sam otisla...ah,da,slucajno me je jedna poznanica vidjela u nekom crnom raspolozenju i nagovorila me...glupost...a jucer me je jedan psiholog trebao okarakterisati na osnovu moga crteza...ja sam se u pocetku obradovala i bas me je zanimalo sta ce reci o meni...jer ja veliki dio sebe jos ne poznajem...rekao je mnogo toga,ali ustvari nista...nisam se ni u jednoj rijeci pronasla...tako povrsno sve receno....pa i malo dijete bi bilo u stanju zakljuciti ono sto je on rekao...iznervirala sam se bez razloga...na kraju sam ja uzela crtez i sama ga analizirala...dublje i dalje sam gledala...crtez sam na kraju ostavila...a sta sam zakljucila...nista...bez ikakvih rezultata...bez ikakvih spoznaja...

Sjedim na tom tvrdom,drvenom sjedistu...staro,propalo,puno prasine...prostorija zagusljiva...sve staro i krhko...ali sve ima dusu...ta daska na kojoj sjedim ima historiju i dusu....ta prostorija ima dusu...svaki put kad udjem tu budem prikovana od trenutka kad sjednem pa sve dok ne napustim tu prostoriju....ja u tim satima ne postojim kao ljudsko bice...moje srce tako jako udara da izadje iz mene....ne osjecam vise ni svoje noge,ni svoje ruke,nijedan dio svoga tijela...a ipak drhtim....i iznutra i izvana....tu je moj dom....jer to je mjesto gdje moje srce i moja dusa disu,postoje,zive...to je moj dom...moje skloniste....moj raj...tu je moj smisao za zivot....tu je moj zivot....cjelokupan zivot....ah,kako sam sretna...toliko sam sretna da mi se place...sretna sam jer znam gdje mi je mjesto....mada tog mjesta jos nemam....znate na primjer kakva biva situacija kada odete u kino,i smjestite se na neko sjediste,raskomotite se,ali onda neko dodje i kaze vam da je to sjediste zapravo njegovo...a bilo je idealno...samo je problem sto nije bilo vase stalno mjesto,nije bilo sigurno....iako sam ja u svom svijetu jos na putu da sjednem negdje u tom kinu zivota...ima jedno mjesto za koje znam da je na njemu negdje skriveno moje ime i sifra moga srca....tu vec sjedi moja dusa i ceka me...ali ja u ruci drzim papir koji mi pripisuje jedno drugo sjediste....ali ja zelim da slijedim svoje srce i dusu....ako ipak sjednem tu gdje osjecam veliku ljubav,gdje sam beskrajno sretna,i gdje vidim ljepotu zivota..i ako neko dodje da mi kaze da trebam da idem odatle...mozda uspijem da se izborim za to mjesto....mozda uspijem nesto uciniti,promijeniti...trenutno jos hodam izmedju stolica,redova....
Danas sam opet bila tamo...gdje je sve staro,ali i tamo gdje sve dise i gdje sve ima dusu....i opet sam bila prikovana za pod...sretna,zadovoljna,uzbudjena....u mojim venama je tekla strast i ljubav.....i tu u tom prostoru,cudom se sva osjecanja i sve emocije mogu iskazati i izraziti....svaki pogled s ljubavlju...svaki pokret s ljubavlju....svaka rijec s ljubavlju....a to cudo...ah,to cudo....nazovimo ga cudom...tim cudom se zelim baviti do kraja zivota....

Ti znas da...iako su nasa tijela razdvojena...nasi pogledi razdvojeni.....da su nasa srca jos uvijek tu...zajedno...spojena....nase duse su zajedno okacene na jednoj zvijezdi...nocu,kad se osjecas najvise usamljeno,pogledaj kroz prozor,usmjeri pogled gore prema nebu i vidjet ces tu zvijezdu kako ti namiguje....osjetit ces da je to nasa zvijezda...zvijezda na kojoj nase duse vise....a svaki moj otkucaj srca je i tvoj...oni kucaju istim taktom....ja te osjecam....tvoja krv tece mojim venama...a moja tvojim...osjetim te u svakom trenutku...i znam da ti osjetis mene...ali nemoj se osjecati usamljenom...nemoj,molim te...pored te velike udaljenosti,mi smo ipak zajedno...cujem te,jer slusam svojim srcem...tu sam pored tebe,pazim te,cuvam te....znas dobro,spojene smo i srcem i dusom......spojene smo nasom ljubavlju....ljubavlju koju nam niko ne moze oduzeti....koja nikad nece umrijeti i koja nam daje snage i utjehe u ovim teskim danima....da,ipak su teski dani....jer cesto pozelim da te pogledam duboko u te tvoje rajske oci....cesto pozelim da samo vidim tvoj blazeni osmijeh koji ima moc da mi uljepsa svijet...cesto pozelim da te pomilujem po tvom njeznom licu,po tvojoj tankoj,svilenoj kosi....pozelim i da te jako zagrlim i cvrsto tako drzim jer mi to daje snage i time ti zelim reci da te nikom ne dam...pozelim i da te poljubim,tako da osjetis moju iskrenu ljubav...pozelim i samo biti u istoj prostoriji s tobom,pa makar i cutali...tesko je....ali okrecem se prema nasoj zvijezdi,stavljam ruku na svoje/nase srce,osjetim te u mojim venama,pustim jednu tihu suzu....i dobijem snage....da i dalje strpljivo cekam dan kada ce se sve ono sto pozelim i ostvariti...lijepa moja seko....volim te puno...i ti meni nedostajes...

[i]~...cekat cu te i kada druge niko ne bude cekao vise...
...cekat cu te i kada cekanje dojadi svakome koji ceka...
...sve smrti me ubiti nece...~[/i]

- Nema ga
- Koga?
- Njega
- Koga?
- Osobe koju trazis
- Ne trazim nikoga
- Osobe za kojom patis
- Ne patim ni za kim...sretna sam i jako zadovoljna
- Lucky you
- Je li ti za nekim patis?
......
- Patim za zivotom
***

A jesi li se upitao....a jesi li i u jednom trenutku pomislio...da mozda lazem....da mozda nisam sretna....da mozda stvarno patim,i to tesko...mozda ne za nekim,vec za necim...(ma kako ces,ti si neznanac,dovljno si okupljen svojim zivotom i problemima)...jer ja jesam...upitala sam samu sebe...pomislila sam na trenutak....ali odgovor nisam dobila...ti bar znas za cim patis...

Uh,trenutak jedan i....vec su misli odletile.....na trenutak sam odlutala...ma sve mi se samo cini....izmisljam.....back to life...nastavljam plesati...

Hej,svi vi ljudi,sa ocima-izvorom vase duse,sa osmijehom-izvorom vase srece,sa rijecima-izvorom vasih misli,sa pokretima-izvorom vase licnosti...volim vas...volim istrazivati vase izvore,volim istrazivati vasu licnost,vasu sakrivenu unutrasnjost...volim vas posmatrati,volim sa vama pricati,volim vas upoznavati i analizirati...svjesna sam toga da svi vi imate i vrline i mane,i dobre i lose strane...ali ipak vas volim...svako od vas drugacije razmislja,drugacije osjeca,toliko toga nas razlikuje jedne od druge...od nacina ustajanja iz kreveta ujutro,od ukusa za razlicito jelo i druge stvari,od nacina govora i price,od pokreta razlicitih pa sve do nacina kako ko gleda na druge ljude i kako i sta ko sanja i masta...ali opet smo svi isti...jer svi jedemo,svi pricamo,svi razmisljamo,svi sanjamo,svi mastamo,svi osjecamo,svi zivimo!...stvarno vas volim upoznavati i analizirati...Bez vas ne bih mogla uciti o zivotu...bez vas ne bih razmisljala...bez vas ne bih prije svega osjecala...bilo to osjecanje boli,srdzbe,tuge,straha,srece ili ljubavi...osjecam,znaci zivim...a bez vas ne bih osjecala...

Tvoj odraz lica,tvoja faca,zasto je tako tuzna?Zasto na njoj ne vidim osmijeh,zasto nema vedrine?Zasto mi tvoje lice pokazuje neko tmurno raspolozenje?Sve crno,turobno,tesko za moje srce,tesko za svacije srce...zasto tvoj odraz lica...zasto tvoja faca...Jer znam da se iza toga krije nesto pozitivno,veselo,svijetlo,razdragano.To je samo tvoja faca koja nije u skladu sa tvojom licnosti.Znam da si ustvari sretna i zadovoljna.Zasto glumis?Zasto vidis ljude kao tvoju publiku?Jer vecina ljudi prihvata druge ljude onakvi kavi su zaista.Zar ne shvatas to?Ne bjezi od svoje licnosti!Otkrij kakva si,i ponosi se time...voli se!

[i]I
Prolazim ulicom.
Na plocniku je duboka rupa.
Padam u nju.
Izgubljena sam.. bespomocna.
Za to nisam kriva.
Trazenje izlaza traje citavu vjecnost.
II
Prolazim istom ulicom.
Na plocniku je duboka rupa.
Drzim se kao da je ne vidim.
Ponovno upadam.
Ne mogu vjerovati da sam se nasla na istome mjestu.
Ali, nisam kriva.
Ponovno dugo trazim izlaz.
III
Prolazim istom ulicom.
Na plocniku je duboka rupa.
Vidim je.
Ipak upadam u nju.Rijec je o navici.
Oci su mi otvorene.
Znam gdje sam.
Kriva sam sama.Odmah izlazim.
IV
Prolazim istom ulicom.
Na plocniku je duboka rupa.
Obilazim je.
V
Prolazim jednom drugom ulicom.[/i]

Gledas me...osjetim tvoj pogled kako ispituje svaki dio moga tijela...vidim sjaj u tvojim ocima...sretan si sto me gledas...i slatko se smijes...i taj tvoj smijeh otkriva tvoju nadu...
Govoris mi nesto...korisitis svaku priliku da bi mi se mogao obratiti...da bi mi mogao nesto reci...osjecam da biras rijeci koje ces mi reci...da se trudis da ispadne sto manje glupo...osjetim da te je strah da kazes nesto sto mi se nece svidjeti...bojis se da mi kazes previse,a bjezis od toga da mi kazes malo...pokusavas da sakrijes rijecima to sto osjecas...ali uporno odrzavas konverzaciju...te tvoje rijeci te ustvari otkrivaju...
Trudis se oko mene...zelis mi pomoci...zelis uvijek biti tu za mene...svaka moja promjena izraza lica tebi stvara brigu...cujes i moje unutrasnje brige...dat ces mi sve sto mi treba...ali time mi dajes i dosta toga sto mi ne treba...cinis djela...i pitas se da li ja i tvoje najmanje sitnice koje cinis primjetim...a kako da ne primjetim kada su to moje sitnice koje su meni od velike vaznosti...
Bio ti pri svijesti ili ne...primam tvoje poruke,primam tvoje pozive svaki dan...i one te potpuno otkrivaju na kraju...to i ti i ja znamo...pitam se koliko si prije toga sekundi,minuta,sati razmisljao da li da posaljes tu poruku,da li da nazoves...ali opet,srce je mocnije,jace i pobjedjuje nas razum bez pitanja...tvoje srce je tvoj vodic...vodi te ka meni...a ti si slijepac....znam to...jer otkrila sam iz tvojih djela,iz tvojih rijeci,i iz tvojih ociju,sjajnih,zaljubljenih...ali ne bih voljela i zeljela da znam...stvarno ne bih...
Slijepac si...jer ne vidis da ono sto je bilo nikada nece vise biti...
Slijepac si...jer ne uvidjas da se ne valja vracati u proslost i ljudima koji su dio proslosti...
Slijepac si...jer ne vidis moju zlobu...da,smatram se zlobnom jer ti ne mogu nikako pomoci i jer ti ne mogu ispuniti zelju...
Slijepac si...jer neces da gledas siroko,jer neces da gledas naprijed u buducnost...i jer nisi svjestan sta je sadasnjost...
Ne zelim pobjeci od tebe zbog tvojih osjecanja,ne zelim da te zbog tvoje sljepoce izbacim iz svog zivota,ali opet mi je tesko jer :
Nasmijem ti se,jer si mi drag,i zato sto ljudima poklanjam osmijehe...a ti se odmah ponadas.
Pogledam te duboko u oci jer se zamislim...a ti se odmah ponadas.
Kazem ti lijepu rijec,jer sam takva,jer znam da lijepa rijec ugrije svakoga...a ti se odmah ponadas.
Molim te,ne dopusti da te prevarim ja...
Molim te,ne dopusti da te prevari proslost...nemoj u njoj zivjeti...
Molim te,ne dopusti da te prevari nada...jer nada je prijateljica tvome srcu...a oni su daleko od razuma...
Molim te,budi razuman,opameti se sada,upoznaj se sa svojom sadasnjoscu,odbaci proslost,i pozitivno gledaj ka svojoj buducnosti...
Jer i meni je tesko jer ti ne zelim nanijeti bol...
...molim te...

I gledam te...al strah me prici
I kazem ti nesto...al strah me otkriti svoje prave misli
I grlim te...al strah me da je sve lazno...da ces otici
I ljubim te...al strah me...da se u tvojim poljubcima necu izgubiti
I tu smo...zajedno...jedno pored drugog...al strah me
I tu smo...ti pripadas meni...ja pripadam tebi...al strah me

Ne zelim osjecati bol koju sam osjecala prije...strah me te boli...jer bol boli...ah,kako boli...ne zelim osjecati bol koju sam osjecala prije...strah me...strah...

Ja sam prije svega covjek...cuj;imam srce...da,imam ga...zar ga ne cujes kako kuca i kako govori ljupke rijeci....cuj;imam dusu...da,imam je...zar ne vidis tugu u mojim ocima,zar ne vidis tu suzu koja se bori da ne sklizne na moje obraze...cuj; imam tijelo...tijelo koje ne volim i prema kojem sam gruba...ali zato ti treba da se prema njemu odnosis njezno i brizljivo...cuj;imam i razum...zar ne vidis da mi drhti glas kad ti zborim...jer govorim nesto protiv moga srca...ali znam da je tako bolje...znas i ti...znamo da ne ide onako kako bi nasi osjecaji to zeljeli...cuj,vidi me prije svega kao covjeka...covjek sam srcem,dusom,tijelom i razumom...pa onda me pogledaj kao zenu,djevojku,djevojcicu...mozda onda shvatis...

Danas sam: posvadjala se sa mamom,slusala standardne price,jadikovanja i standardne teorije ljudi...standardna zezancija...sve ista sranja...svi pametuju...svi pokusavaju biti otkaceni,beskrajno veseli i ludi...svi takodjer pokusavaju biti jadni i tuzni...pa kako da se ne cudim kad mi jedna prijateljica bude u stanju drvene marije,bez imalo zivota,kao bez duse jedno vrijeme i onda odjednom skoci,poludi,galami i ono standardno ponasanje koje se kao zove "puklo ju je"...meni to sve vise lici na neku glumu...ljudi ili glume da su zabavni i radosni,ili da su zalosni,ocajni i jadni...ili oboje...ja sam danas standardno prekrsila obecanje koje sam sama sebi dala...pa imali sta gore nego kad iznevjeris samog sebe...kad samog sebe prevaris...
Dosla kuci...trazim kljuc...u jakni sa sto dzepova nije...u torbi sa hiljadu dzepova i dijelova i knjiga nije...u kesi sa stvarima nije...sve izvadila i iz torbe i iz kese...sizim....na kraju kljuc u dzepu od hlaca...mjesto gdje sam prvo trebala pogledati...uobicajena situacija sa kljucevima,al to tako mrzim...e ovo je bilo da bi i ja napisala nesto konkretno...jedno konkretno sranje.

U toj silnoj radosti...u tom silnom smijehu...u toj zabavi...osjetih prazninu...kao da je neka jaca sila prosla kroz mene i uzela mi sve ono od cega zavisim...uzela mi dusu...uzela srce...i sada praznina...osjecam prazninu...cujes li ti suze?...cujes li kako kaplje...jedna po jedna...kapljica...ja i cujem i osjecam...u meni kao da place sve...svaku suzu osjecam kako pada i kako na nekom kraju,zavrsetku,doceka svoj pad i nestane...i to me boli...suze ciste,slane,prozirne i sjajne ili crvene,mutne,teske...hej,a ja se jos smijem...svaki pokret tako namjesten i odglumljen...svaka rijec izrecena da pokrije moju prazninu...moj crni osjecaj...zasto ovo sve...cemu ovo sve...ko je ta jaca sila...nesto mi fali...ili sam svoju unutrasnju srecu izgubila...nisam je dovoljno pazljivo cuvala...a mozda je nisam nikad ni imala...mozda je sreca moja maska koju stavljam na sebe svaki dan...ili ocekujem previse od zivota i od ljudi...nije mi ugodno kada osjetim tu prazninu...tesko mi je kad cujem svoju dusu kako place...a ne znam ni zasto...i dalje smijeh i zabava...ta jaca sila,da to nisam mozda ja...mozda nije problem u stvarima oko mene...mozda sam ja sama sebi problem...a opet...praznina mi govori da su na mom zivotnom polju rupe skrivene...puno rupa...i moraju se popuniti...
...samo pitanja...vjecito hodanje u krug...

[i]~"Sest se ljudi naslo u planini,na uzasnoj hladnoci,
Svatko od njih s jednim stapom,tako barem kaze prica.

Sve slabijoj vatri potrebna su drva,prvi covjek ni da pomakne se,
Jer jedno od lica oko vatre,uocio je,crno je ko noc.

Drugi koji je pogledao vidje jednog iz neke druge crkve,
I ne uspije na vatru staviti svoj brezov stap.

Treci bijase u dronjcima,te povuce kaput,
Zasto da njegovo drvo grije dokone bogatase?

Bogati je covjek samo sjedio i mislio na bogatstvo koje je nagomilao,
I kako to sto je stekao zastititi od lijenih, nesposobnih siromaha.

Dok je vatra nestajala,na onom crnom,odrazavala se osveta,
Jer on je u svom stapu vidio samo priliku da napakosti bijelcima.

Posljednji covjek iz tog ocajnog drustva nije cinio nista osim za korist,
Dajuc' samo onima koji daju, to bijase njegova igra.

Drvo koje drzahu u mrtvim rukama bijase dokaz covjekova grijeha,
Ne umrijese od hladnoce izvana - vec od one unutra."~[/i]

Zaboravih kakav je osjecaj...i danas se sjetih opet...pa kako sam mogla zaboraviti...tu ljepotu rajsku...ah,taj osjecaj...mozda cak bolji od onog osjecaja izmedju dvije voljene osobe...izvinjavam se samoj sebi...koja sam samo bila budala...zaboraviti taj uzitak...taj osjecaj...tu srecu...pitam se kako mozemo nesto sto toliko volimo zaboraviti...danas je bio super dan...disala sam...ne samo plucima,vec i srcem,dusom,umom i svakim dijelom svoga tijela...disala sam...zaboravila sam na svoj raj...raj koji samo ja vidim...ali danas sam opet bila tamo...sve je u meni drhtalo...svaki djelic tijela kao da mi je govorio "ja sam jos tu,osjeti me"...i da;ja sam osjetila...bilo je divno...bilo je...stvarno nema rijeci koja bi mogla opisati taj osjecaj...stvarno vrijedi zivjeti!
...letjela sam...da...to je meni bio let...
...doci cu,doci cu opet,i to uskoro...
...ne dozvoljavam da samu sebe opet prevarim...
...jer za taj osjecaj se zivi...

Cesto sam se znala osjecati usamljeno,a bila bih u prostoriji s puno ljudi....mojih ljudi...moga drustva...cesto sam se osjecala ostavljeno,odbaceno od ljudi s kojima provodim dane svoje mladosti...cesto bih osjecala tu prazninu u sebi koja tako nenormalno smeta...toliko ljudi koje sam znala i koje znam...toliko ljudi s kojima sam se druzila...a opet taj osjecaj usamljenosti...ne cesto,vec uvijek sam bila sama...sama,a okruzena ljudima koji ti navodno nesto znace...osmijeh je bolio...ni sama ne znam zasto sve to...mozda jer se nisu uklapali u moj svijet...a sada...sada nisam vise sama...bar ne osjecam vise usamljenost...a osmijeh je kao nacrtan uvijek tu...i ne boli...vec sam stvarno sretna...kako moze biti prazno u meni kad si ti u meni...i ti...i svi vi s kojima dane sada provodim sa toliko zadovoljstva...dio ste mene...oprostite svi vi koji ste prije bili dio moga dana...oprostite mi sto me vise nema tu sa vama...ali tu,medju vama,bila sam usamljena,ostavljena,odbacena...iako vi to meni mozda nikad niste dali do znanja...moje srce je to osjecalo...mislite da sam bila sretna...to je bila samo maska...znajte sad,nisam se uklapala...pa pitam se,da li cu vam uopce nedostajati...da li sam vam ja ikad pricinjavala zadovoljstvo...ne znam...ali ja sad idem za onim sto me cini tako beskrajno sretnim...mozda sam sebicna,i sigurno ste ljuti,ali ne zelim vise biti sama...zelim biti sretna.
Hvala vam vi ljudovi koji mi sada cinite dan!
Hvala vam za danasnji dan,za jucerasnji dan,za sve one dane koje smo dosada u smijehu ili placu prozivjeli,i za sve one dane koje cemo prozivjeti!
A posebno se zahvaljujem jednoj osobi,koja je vratila nesvjesno moj zivot natrag i sada zajedno zivimo jedan zivot...

Zasto se ne razumijemo...zasto se ne shvacamo...zasto je sve tako konfuzno izmedju nas dvoje...zasto je sve tako komplikovano...uvijek neki teski razgovori..."zamaras me!!!"...a opet tu ima nesto...ali skroz daleko...ma ti imas previse mana...ono nesto nije ni bitno...nikad nije ni bilo,cak i kad sam ja mislila da jeste...a ti uvijek mislis da jeste...ne gubis nadu...bili su trenutci,kratki trenutci,sekunde,kada sam ja mislila da bi mozda bilo nas...nekad se znalo desiti da si ti pored mene kada me uhvate ti trenutci...i desavalo se...ali sad smo opet na pocetku...sad smo nigdje...ti trebas sebe srediti...covjece,preispitaj sebe,upoznaj sebe...toliko stvari koje cinis su potpuno nepotrebne...i nervira me tvoje ponasanje...a ipak mi je tesko...voljela bih kad bi moglo ici sve lakse,glatko i jednostavno...ma moram zaboraviti...sve...

sad moram daleko od ovoga...

(danas sam opet bila luda...na snijegu....sa dragim bicima u drustvu...moja otkacenost je bila opet jako izrazena...hej vi ljudovi koji me svaki dan posmatrate sa velikim cudjenjem,pa ja sam takva,jednostavno uzivam u zivotu.)

Dodjoh ovdje da sa ljudima podijelim ono sto procitam u knjigama,a sto je lijepo i poucno.Dodjoh ovdje da sa ljudima podijelim ono sto ja pisem,jer pisanje mi je jedna od strasti.Dodjoh ovdje i da napisem koju rijec ili dvije o mom zivotu i mojim desavanjima.
'Ti si zaljubljena u ljubav,ljubav ti je najvaznija,ali nikad nisi bila zaljubljena',kaze mi prijateljica.
'Ti ces se udati za nekoga do koga ti nije stalo,jer ti,iskreno,dosada nije bilo stalo ni do jednog tvog decka',kaze mi moja luda mama.
Hmmmm.
Da,ljubav je stvarno smisao zivota,ali ja jos nisam bila zaljubljena.Nisam nikad zarko zeljela,ali nisam ni bjezala od toga.Nego to jednostavno ide tesko kod mene.
Ali to nije moj problem.
Moj trenutni,ali i vjecni problem predstavljam ja sama sebi.Valjda je to zbog toga sto puno razmisljam.
Sada sam sretna,beskrajno sretna,niko nije sretniji od mene,ja imam srecu koja je vjeciti stanar moje duse.
Ali vec u drugom trenutku sam ja jedna nesretna djevojka,depresivna i zalim samu sebe.
Sada sam jaka,odlucna,stabilna,samopuzdana,sigurna,pametna.
Ali vec u drugom trenutku osjecam slabost,nesigurnost,neodlucnost i sta god kazem ljudima cini mi se tako glupim i besmislenim.
I tako ovo ide dalje, sto se tice svega...
Vjecita konfuzija.
Snijeg pada.....bas ga je lijepo gledati.

[i]~"Ne dopusti da te prevarim.Ne dopusti da te zavede moja maska.Jer nosim masku,nosim ih tisucu,nosim maske koje se bojim skinuti,a nijedna od njih nisam ja.Pretvaranje je umijece koje je meni preslo u naviku,ali ne daj se prevariti.
...Odajem dojam da sam sigurna u sebe,da je kod mene sve vedro i jednostavno,kako vani tako i unutra;to je samopouzdanje moj zastitni znak,a mirnoca je igra u kojoj sam najbolja;voda je mirna i ja imam nadzor i ne trebam nikoga.Ali ne vjeruj u to;molim te,ne vjeruj u to.
S tobom dokono blebecem slatkim tonovima povrsnog razgovora.Govorim ti sve sto zapravo nije nista,nista od onoga sto u meni vice.I stoga,dok izvodim svoju rutinsku tocku,ne dopusti da te moje rijeci zavaraju.Molim te,dobro slusaj i pokusaj cuti sto ne govorim;sto bih voljela moci izraziti;sto,zbog prezivljavanja,trebam reci,ali ne mogu.Ne svidja mi se to skrivanje.To iskreno ne volim.Ne svidjaju mi se povrsne i lazne igre koje igram.
Uistinu bih voljela biti iskrena,spontana i dosljedna sebi;ali moras mi pomoci.Moras mi pomoci tako sto ces me drzati za ruku,cak i kada izgleda da zelim ili trebam sve samo ne to.Kad god si ljubazan i blag i kad me potices,kad god pokusas shvatiti jer ti je istinski stalo,moje srce dobiva krila.Vrlo mala krila.Vrlo slabasna krila.Ali ipak krila.Uz tvoju senzitivnost,suosjecanje i moc razumijevanja,u stanju sam uspjeti.Ti u mene mozes udahnuti zivot.Tebi to nece biti lako.Dugotrajna uvjerenost u bezvrijednost podize jake zidove.Ali ljubav je jaca od jakih zidova i u tome je moja nada.Molim te,pokusaj srusiti te zidove cvrsto stisnutim sakama,ali i obzirnim sakama,jer dijete je vrlo osjetljivo,a ja sam dijete.
Tko sam ja,mozda se pitas.Jer ja sam svaki muskarac,svaka zena,svako dijete...svaki covjek kojeg susretnes."~[/i]